Ovo je bilo prilično šokantno za mene lično i za sve nas u NASA-i.

 — Pam Melroy.

 

Iako je signal bio donekle očekivan, agencija je u međuvremenu utvrdila da su sateliti u trenutku incidenta bili udaljeni manje od 10 metara, što je preblizu za udobnost.

 

Ako bi se dva satelita sudarila, vidjeli bismo formiranje sićušnih fragmenata koji putuju brzinom od 10.000 milja na sat, čekajući da probuše rupu u drugoj svemirskoj letjelici i potencijalno ugrožavajući ljudske živote

 — Pam Melroy.

 

Važno je napomenuti da se incident dogodio nekoliko sedmica nakon vala publikacija o navodnom ruskom svemirskom nuklearnom oružju, za koje je njemačka vojska vjerovala da može uništiti strukturu satelita bilo koje zemlje.

Kako napominje Independent , ove sedmice NASA je pokrenula novi program za satelitsko mapiranje kako bi pomogla u praćenju svega što trenutno kruži oko naše planete. Inicijativa, nazvana Strategija otpornosti na svemir, poduzima se dijelom kako bi se pokušali izbjeći takvi zabrinjavajući incidenti. Ulozi su stvarni. Godine 1978. slavni naučnik Donald Kessler predvidio je da što se više satelita lansira, takvi sudari mogu postati opasniji. Ovaj koncept zamišlja scenario u kojem broj objekata koji kruže oko Zemlje dostiže tačku ekstremne gustine, što rezultira značajnim povećanjem vjerovatnoće sudara između ovih objekata. Posljedično, svaki sudar će proizvesti više krhotina, čime se dodatno povećava vjerovatnoća narednih incidenata. Ovaj kaskadni efekat, nazvan "Kesslerov sindrom", predstavlja ozbiljnu i neposrednu prijetnju istraživanju, razvoju i korištenju svemira, posebno u nižim Zemljinim orbitama. Ako se ovo pitanje ne riješi na odgovarajući način i ne reguliše, proliferacija svemirskog otpada mogla bi učiniti svemirske aktivnosti neizvodljivim i nedostižnim za mnoge buduće generacije. Uostalom, svaki sudar može izazvati nepredvidivu lančanu reakciju, što će dovesti do stvaranja krhotina koji će ne samo uništiti komunikacijske satelite i vojne satelite, već mogu i masovno pasti na Zemlju.

Problem je monumentalan. Ne možemo se čak ni složiti oko toga koliko je krhotina u orbiti jer ima previše teorijskih proračunskih modela.

 — Pam Melroy.

 

Nedavno je objavljena još jedna zastrašujuća izjava naučnika na temu opasnosti od satelita. Ovaj put se ticalo mreže Starlink. Dokument ukazuje na još katastrofalnije posljedice. Kako sateliti mreže masovno sagorevaju u atmosferi, njihova magnetizirana prašina može oslabiti magnetsko polje naše planete, koje se proteže hiljadama milja u svemir i štiti od opasnog kosmičkog zračenja. Sasvim je moguće, kažu naučnici, da se broj metalnih čestica u našoj atmosferi milion puta povećao od početka svemirskog doba. Kako se više komercijalnih satelita lansira i zatim spaljuje u narednim decenijama, ovaj broj bi se mogao povećati za milijardu puta. Međutim, većina mrtve satelitske prašine akumulira se u gornjem dijelu zvanom ionosfera, koji se proteže do 400 milja iznad zemlje. Ovo bi moglo formirati savršenu provodnu mrežu oko naše planete, koja, budući da je električno nabijena, blokira širenje zaštitnog geomagnetnog polja izvan jonosfere. U najekstremnijem slučaju, vanjski rubovi atmosfere, koji više nisu zaštićeni geomagnetnim poljem, bili bi uništeni oštrim kosmičkim zračenjem u roku od stoljeća. SpaceX je do sada lansirao oko 6.000 satelita, a Amazon planira da se takmiči s Muskovom kompanijom tako što će na kraju postaviti više od 3.200 vlastitih satelita.