GLUMCA PAMTIMO PO VELIKIM ULOGAMA Imao je teško djetinjstvo, oženio čuvenu Oliveru, a borio se sa ozbiljnim problemom!

Glumac Rade Marković ostavio je neizbrisiv trag kako svojim ulogama na filmu, tako i u pozorištu.

FOTO: (Puls online)

Beograd je bio njegov rodni grad. Mjesto u kojem je započeo život i proveo djetinjstvo. Ipak ono nije bilo ni blizu idealnog. Njegova majka bila je operska pjevačica Divna Marković, ali teške uspomene ga vežu za oca.

– Bio sam usamljeno dijete, tačnije, moj otac je želio da mu se rodi kćerka, a kada sam ja došao na svijet, braća su već bili momčići koji su često bježali od kuće. U djetinjstvu sam bio sav ojađen i vjerovatno je to bio emocionalni pokretač koji me je naveo da se kasnije kroz glumu ispoljim i iskažem. Taj snažni bol odveo me je u pozorište, a da toga nisam bio ni svjestan – govorio je Marković u jednoj emisiji.

Gluma ga je dovela i ka pravoj ljubavi. Godine 1945. u amaterskoj grupi upoznao je glumicu Oliveru Đorđević. Ubrzo su se i vjenčali, a sada već čuvena Olivera Marković mu je podarila sina, reditelja Gorana koji i danas niže uspjehe na polju filma.

Ubrzo nakon toga, baš iz te amaterske grupe, osnovano je Beogradsko dramsko pozorište na čijoj sceni je sa suprugom Oliverom igrao deceniju i po. Pedesetih godina prošlog vijeka, njih dvoje su važili za najljepši glumački par teatra na Crvenom krstu. Bile su to prve slavne godine BDP. Iako je imao veliku popularnost i uspjeh, uvijek je mislio da nije na pravom putu i borio se sa samoćom. To je isticao kao svoj veliki problem.

– Često sam bio usamljen. Često je život pipanje po mraku, pa shvatite da ste u zabludi, da ste godinu-dvije proveli uludo i propustili mnoge bitne stvari. Tada vas uhvati panika… Imao sam velike krize u svojim četrdesetim godinama, a one su bile do te mjere intenzivne da sam se razveo, napustio pozorište i dobio čir. Desilo mi se, recimo, da tri-četiri godine nisam mogao da kročim na scenu. Nisam imao hrabrosti da izgovorim nijednu riječ na sceni zbog toga što sam izgubio tlo pod nogama. To su, valjda, one normalne ljudske i umjetničke krize u četrdesetim ili ne znam kojim godinama… Onda sam se ponovo skupio i ušao u jedan drugačiji, zreliji period – ispričao je Rade svojevremeno za emisiju “Balkanskom ulicom”.

Brojne priznanja kao nagrada njegovom radu stigla su kasnije, a među njima i Dobričin prsten i nagrade za životno djelo. Ponovo se oženio 1992. godine i dobio kćerku Lenku. Umro je 10. septembra 2010. i sahranjen je na Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Pratite Cafe.ba putem aplikacije za Android, iOS i društvenih mreža Facebook, Twitter i Instagram