"NE MOŽEŠ DA BIRAŠ" Marija je sa 16 godina OSTALA BEZ NOGE, ali je nastavila HRABRO DA KORAČA kroz život

Kada ste tinejdžer, vijest da ćete usljed zlokobnog tumora ostati bez noge može da vam sruši čitav svijet.

FOTO: MARIJA MATIĆ/PRIVATNA ARHIVA

Ipak, Marija Matić, djevojka iz Kosjerića, riješila je da prihvati tu činjenicu, a onda se poput feniksa digla iz pepela i hrabro nastavila da korača kroz život.

Marija (24) je bez desne noge, amputirane sve do iznad koljena, ostala kada je imala svega 16 godina.

Danas, nakon operacije i ponovnog učenja da hoda, živi, studira i radi u Beogradu.

Komšije s Voždovca su već navikle na njen osmijeh, neukrotivu kosu i protezu ukrašenu cirkonima i tetovažama, posebno oni koji koriste gradski prevoz kojim se ide od studentskog doma “MIka Mitrović” do Filološkog fakulteta, čiji je redovni student, sada već, završne godine. Pored toga, radi u jednom kol-centru, izlazi i, uopšte, vodi veoma aktivan život, baš kao njeni vršnjaci.

Ipak, krenimo od početka.

– Sada već davne, 2012. godine, sa svojih 16 godina otkrila sam da bolujem od osteosarkoma, to jest tumora kostiju. A sve je počelo gotovo bezazleno. Naime, prilikom pada sam zadobila malo težu povredu koljena koje je bilo praćeno otokom. Otok nije prolazio pa sam uradila CT, a zatim i biopsiju koja je samo potvrdila prethodno – kaže Marija na početku razgovora za Blic.

Život je jedina opcija

Saznanje da će ostati bez noge srušilo je njen svijet. Ipak, kako je rekla, bila je bitna samo jedna stvar – život.

– S obzirom na to da su mi doktori rekli već na početku da može doći do toga da mi amputiraju nogu, kada je u pitanju život – ne možeš da biraš. Prvenstveno sam imala terapije, ali one nisu pokazale očekivane rezultate, tako da je amputacija noge bilo jedino rješenje u tom trenutku jer je situacija bila veoma ozbiljna – dodala je Marija.

Veliku podršku tokom boravka u bolnici imala je od prijatelja koje je tamo upoznala, a sa kojima je dijelila istu bol.

– Tokom liječenja, veliku pozitivu su mi unosili prijatelji koji su se liječili u istom trenutku kada i ja. Držali smo se zajedno i čekali da sve to prođe. Nakon godinu i po dana liječenja je uslijedila rehabilitacija gdje sam se oporavljala i učila ponovo da hodam. Bilo je potrebno dosta vremena da se moja krvna slika vrati u normalu poslije toliko terapija. Nosila sam masku neko vrijeme jer je čak i mala prehlada bila prestrašna za moj jako slab organizam – rekla je ona.

U danima nakon što je ostala bez noge, teško joj je padalo da gleda vršnjake kako vode normalan život, sve ono što ona, makar u tom trenutku u svojim mislima, nije mogla. Međutim, onda su se u njoj probudili inat i snaga – vanredno je završila srednju školu i upisala fakultet u Beogradu.

– Bilo je pomalo bolno gledati ljude kako vode normalan život, moje drugare koji su izlazili i družili se, sve ono što ja nisam mogla tada. Srednju školu sam završila vanredno, a zatim sam upisala fakultet. Zaista nisam imala nikakve prepreke što se toga tiče, samo sam željela da nastavim da živim svoj život. Vršnjaci su uvijek imali razumijevanja, stekla sam prijatelje tokom svog školovanja koji su bili i ostali velika podrška.

“Ne smijem da padnem”

Danas vodi dinamičan život, zbog čega, kada obuče haljinu ili šorts, njena proteza upada ljudima u oči. Kako kaže, neki tada skrenu pogled, neki je pitaju šta joj se dogodilo i svima njima odgovara isto, sa osmijehom.

– Čudni pogledi postoje uvijek. Mnogi ljudi su radoznali, pa se desi da mi priđu i pitaju, nekima je žao jer sam mlada sve to proživjela, neki skrenu pogled, a ja im samo odgovorim osmijehom. Zaista nemam problem da razgovaram o svemu tome jer nikada ne znaš kakve probleme druga osoba ima. Često dobijam komentare da im ja dajem volju za životom – priča ona.

Protezu, koja nije vodootporna, skida tokom tuširanja, a napolju se kreće uglavnom bez pomagala. Kako je rekla, štaku koristi samo ponekad, jer se plaši da ne padne.

– Ne koristim štap, ali nerijetko imam štaku pored sebe zbog sigurnosti pri hodu, jer u slučaju pada, koga se jako plašim, može doći do povrede kuka i kičme – doktor mi je rekao da je to jako čest slučaj. Ljudi u prevozu mi gotovo uvijek ustupaju mjesto, rijetko se desi da se nađem u situaciji kada ljudi nemaju razumijevanja – dodaje Marija.

Srpska javnost se udružila da joj nabavi novu protezu

Javnost je čula za nju prije nekoliko dana, kada je Miloš Vuković, bivši fudbaler koji je ostao bez noge u automobilskoj nesreći, podijelio Marijinu priču sa javnosti. Nakon njegovog posta na Instagramu, mnoge naše poznate ličnosti iz svijeta sporta, filma i muzike, udružile su se da joj pomognu. Cilj – nova proteza sa kojom će moći da ima funkcionalniji život.

– Bila sam presrećna kada mi se Miloš javio, ali pored sreće sam osjećala i strah kada mi je rekao da želi da pokrene akciju, imala sam strah od javnosti, kako ce to biti prihvaćeno, ali me je on, moram da priznam, psihološki ojačao i ubijedio. Toliko pozitivne energije i vjere u sebe i u ljude sa naših prostora nisam dugo vidjela kod nekog. Odmah mi je rekao da ne brinem i da će sportisti i naši estradni umjetnici da se odazovu, i da ima toliko divnih ljudi koji ga prate i koji su svjesni da osobe sa invaliditetom u Srbiji nemaju drugu šansu za dobijanje proteze osim putem donacija. Bilo mi je jako drago kada sam vidjela koliko ljudi je podržalo akciju. Potrebno je 12.750 evra. Mnogo novca, ali ništa nije nemoguće. Ja se nadam da ćemo skupiti jer bi to koljeno meni omogućilo stabilizaciju hoda, manje bih se zamarala, mogla bih da hodam na duže staze i neravan teren mi ne bi predstavljao nikakav problem. Sve u svemu, imala bih bolji život – rekla je ona.

Proteza koju trenutno koristi pomaže joj da se normalno kreće, ali svaki veći nagib, stepenice, pa čak i pločice, predstavljaju joj pravi problem za kretanje.

– Da, prepreke su mi bile stepenice, nizbrdice, čak i blaga uzvišenja na putu, pločice koje nisu lijepo urađene, jednostavno ova mehanička proteza koju imam nije adekvatna za osobe koje se puno kreću. Činjenica da ne mogu trčati takođe. Ranije sam jako voljela da vozim bicikl, doktori su mi rekli da to više neće biti moguće. Prvo što sam uradila kada sam došla kući nakon rehabilitacije bilo je to, sjela sam na biciklu i bila sam odlučna u namjeri da je ponovo vozim i uspjela sam u tome. Bila sam toliko ponosna na sebe. Naravno da je bilo teško, ali sve se može kad se hoće – ističe Marija.

“Da li mogu da otvorim pivo o tvoje koljeno?”

Kako kaže, ljubav prema porodici, patrijarhalno vaspitanje koje duguje ocu, kao i ogromna volja za životom, ključne su stavke njene hrabrosti i pozitivne energije koju širi oko sebe. Zbog svoje atraktivne i lijepe spoljašnosti, momcima lako upada u oči. Iako nije željela da podijeli sa nama iskustva, jedno je ipak riješila da ispriča.

– Najčudnija stvar je bila kad me je momak u jednom noćnom klubu pitao da li može na moje koljeno da otvori pivo, na šta sam mu odgovorila da može da proba. Našalio se, a zatim je rekao da mi se divi, i da mi to nije nikakav minus, već jedan veliki plus, taj momak mi je i dan-danas dečko – rekla je ona kroz smijeh na kraju razgovora.

Pratite Cafe.ba putem aplikacije za Android, iOS i društvenih mreža Facebook, Twitter i Instagram