Svijet
aN.aN.NaN.
aN:aN
"Ameriken konzervativ": Ako Kijev ikad zauzme Donbas i Krim, učiniće to kao osvajač, ne oslobodilac
Izvor: rt.rs
0
Foto: Wikimedia
Autor Majkl Voren Dejvis ukazuje da istorija i statistika (i zapadna i ruska) odražavaju volju stanovnika Krima i Donbasa da budu dio Ruske Federacije
Otkako se prošle jeseni narod Zaporoške i Hersonske oblasti, kao i Donjecke i Luganske Narodne Republike na referendumima velikom većinom odlučio za pripajanje Ruskoj Federaciji, Ukrajina, kao i njeni zapadni saveznici, tvrdili su da opredjeljenje stanovnika tih teritorija nikada neće smatrati legitimnim.
Štaviše, izvještaji nekih zapadnih medija ukazuju da SAD svojim isporukama oružja u vrijednosti milijardi dolara nastoji da pomogne Kijevu da zauzme ne samo te teritorije, već i Krim - koji se za isti korak odlučio još 2014. godine.
Međutim, ako Ukrajina ikada bude zauzela Krim, Donjeck ili Lugansk, onda će to učiniti kao osvajač, a ne kao oslobodilac, piše Majkl Voren Dejvis u autorskom tekstu za "Ameriken konzervativ".
Mnogo prije početka ruske vojne operacije prošlog februara, za čiji je cilj predsjednik Rusije Vladimir Putin naveo "zaštitu ljudi koji su već osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima", bilo je jasno da žitelji Krima u velikoj većini žele da se pridruže Rusiji, piše Dejvis.
I ruska i zapadna statistika ukazuju na isto
Zvanični referendum iz 1994. pokazao je da skoro 80 odsto Krimljana želi veću regionalnu autonomiju. Iste godine, Jurij Meškov, čija se kampanja zasnivala na jedinstvu sa Rusijom, izabran je za predsjednika Krima sa 72 odsto glasova.
Autor ukazuje da je vlada u Kijevu odgovorila na referendum ne tako što je dala veću autonomiju Krimu, već je ukinula krimski ustav i oduzela prethodne slobode. Ukrajina je takođe ukinula funkciju predsjednika Krima, uhapsila Meškova i protjerala ga u Rusiju.
Ako ništa drugo, ukrajinski pritisak na Krim samo je povećao želju za pripajanjem Rusiji, navodi autor, ukazujući da je na referendumu iz 2014. 96 odsto stanovništva Krima podržalo sjedinjavanje sa Ruskom Federacijom.
Čak i istraživanja javnog mnjenja američke anketarske agencije "Galup" naredne godine pokazala da preko 80 odsto Krimljana smatra rezultate referenduma validnim.
"Opet: Ogromna većina Krimljana želi da bude deo Rusije", podvlači Dejvis.
Isto se može vidjeti i u slučaju Donjecka i Luganska.
Autor podsjeća da je 2019. godine prozapadni ukrajinski list "Kijev post" sproveo istraživanje koje je otkrilo da svega pet odsto stanovnika dvaju republika koje su nezavisnost proglasile 2014. godine želi da Kijev ponovo zauzme te regione, ali i da je preko 60 stanovništva još prije četiri godine bilo za pripajanje Ruskoj Federaciji.
"Zašto bismo ih zaustavili?"
Autor ukazuje da su stanovnici "Krima i Donbasa etnički Rusi". "Govore ruski. Većina njih su ruski pravoslavni hrišćani. Istorijski gledano, ti regioni su pripadali Ruskom carstvu. Njegovi sinovi su se borili u ruskoj vojsci. Bili su lojalni ruskom caru. Sada bi radije ponovo bili dio Rusije. Da li je to zaista toliko iznenađujuće?"
Dolazeći do sržnog pitanja, Dejvis piše: "Što je još bitnije, zašto bismo ih zaustavili?"
U Budimpeštanskom memorandumu iz 1994. godine se navodi da te oblasti pripadaju Ukrajini. "Ali šta bi sa njihovim pravom na samoopredjeljenje", pita se autor. "Zar narod Krima i Donbasa nema pravo glasa?"
Dejvis ukazuje da bi podjednako apsurdno bili pokrenuti "svjetski rat" u hipotetičkom slučaju pružanja podrške Meksiku koji bi hteo da pripoji Teksas, kojeg, iako je u kratkom periodu u prošlosti pripadao toj državi, čine generacije Amerikanaca koji se tako izjašnjavaju i koji bi se velikom većinom protivili tom potezu.
Šta SAD treba da urade?
"Da rezimiramo. Skoro deset godina Ukrajina se bori da uguši ove narodne pobune na Krimu i u Donbasu. Šta treba da urade Sjedinjene Države", pita se autor.
Realista bi tvrdio da ne treba da radi ništa, da je to istočnoevropsko pitanje koje se ne tiče SAD, navodi on i dodaje da bi "idealista tvrdio da treba da podržimo rusko pravo na Krim i Donbas. Ljudi u tim krajevima žele da budu Rusi. Oni jesu Rusi, u svakom smislu osim po nacionalnosti. Kijev ne treba da ih tjera da ostanu pod njegovom jurisdikcijom."
Shodno tome, drugo ključno pitanje koje autor postavlja tiče se razloga Vašingtona za miješanje u konflikt.
"Sjedinjene Države jednostavno žele da sputaju Rusiju", navodi on.
"Ophođenje Ukrajine prema Krimu i Donbasu je pogrešno. Kao i ruska invazija na Ukrajinu. Sjedinjene Države bi stoga trebalo da insistiraju da Kijev dozvoli Krimu, Lugansku i Donjecku da sami određuju svoju sudbinu — dok insistiraju da Rusija dozvoli Ukrajini da učini isto. U suprotnom, nikada se ne možemo nadati da ćemo biti išta drugo do manje od dva zla", zaključuje on.