Iza ovog kompozitora, muzičkog producenta, tekstopisca, aranžera i vlasnika diskografske kuće stoji mnogo hitova koji su obilježili generacije prije nas, sadašnje, ali i one buduće, koje tek dolaze. O njegovoj nevjerovatnoj životnoj priči mogao bi da se snimi film, kome bi teško mogao da se odredi žanr. Sada je za odlučio da progovori o svemu.– Mi smo bili jedna finansijski stabilna porodica, odrastao sam u stanu od 400 kvadrata u centru Osijeka, imao sam svoj park sa fontanom. Mami i tati je bilo neugodno da uzmu nov sređen stan, pošto su došli iz Beograda, pa su uzeli jedan stari ruiniran, koji im je bolnica dodijelila. Kasnije se ispostavilo da je taj stan bio banka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, samo moja soba je imala 60 kvadrata. Tu je vladala neka pozitivna selekcija, to je bio grad za aristokratiju i za zabavu aristokratije, imao je najlepši konjički klub i parkove. Iz Pešte i Beča su ljudi dolazili da u Osijeku prave balove, da se zabave i provedu. Sociološke razlike su se primjećivale i selektovale uglavnom na nekom intelektualnom nivou. Novac tamo nikad nije bilo sredstvo koje je određivalo nivo u društvu, meni je to ostalo i do danas – rekao je on i nastavio:

 

– Kada je krenuo taj nesrećni rat, to je bila prva velika tragedija u mom životu. Taj nacionalizam, eskalacija sukoba i podela naroda ko kome pripada, za mene je to bio totalni poraz – i moj lični i svega onoga što sam naučio, video i znao. To je krenulo iz Hrvatske, pa sam ja prešao u Sarajevo, pa se to desilo i tamo, i cijeli taj rat i sve to sam jako teško podnio. Taj stan gdje smo živjeli bio je najprije zapaljen, tu su nam nestale sve naše porodične uspomene, zato nemam fotografije iz djetinjstva, sve je nestalo. Poslije smo to sanirali, a onda su moji roditelji otišli za Beograd, da tata posjeti mog strica. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan u Italiji – ističe muzičar i dodaje:

 

– Onako sam samcit u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije vidjelo. I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnostikovali malignu bolest. Ja 1992. cijelu tu godinu dana provodim u borbi sa bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje da li ću preživjeti iako sam cijeli život bio sportista, gimnastičar. Valjda je ta promjena psihološki uticala na mene. To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, dešava se nešto još sto puta gore. Makar smo dotad svi bili živi i zdravi, a sad nema ni toga. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i desilo. Inače, dok sam još bio na hemioterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. Sa oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag da studiram, gdje sam diplomirao biznis administraciju – odsjek marketing.