Filmska kritika će ovom filmu, ako već nije, uz nekoliko tehničkih grešaka, naširoko zamjeriti višak patetike, ali film će, bar po dosadašnjim reakcijama publike, postati jedan fenomen koji će poput Tominih pjesama ostati dugo u narodu. Razloga za tako nešto je mnogo.

Prije svega, bez patetike nema ni ljubavne pjesme, a bez pjesme o ljubavi, goleme, tužne i patetične, nema ni priče o Tomi Zdravkoviću.

Prvu ruku scenarija napisao je Nikola Kolja Pejaković, uz kojeg scenario na kraju potpisuju i Zoran Lisinac, Maja Todorović i Dragan Bjelogrlić. Bjeloglić i Lisinac potpisuju i režiju. Za produkciju su bili zaduženi Nataša Višić, Goran i Dragan Bjelogrlić,  Vladimir Lisinac i Željko Joksimović, dok je ovaj potonji bio zadužen i za muziku u filmu. Za Joksimovićevu pjesmu "Ponoć" glas su posudili pjevači Suzana Branković i Aco Pejović, dok je Pejović pjevao i ostale vokale uspješno dočaravši Tominu emociju u glasu.

Pored originalne i muzike Tome Zdravkovića, u filmu se pojavljuju i pjesme mnogih pjevača iz Tominog miljea, recimo Silvane Armenulić, Lepe Lukić, Cuneta Gojkovića, ali i pjesme "Indeksa", Jadranke Stojaković, Zdravka Čolića i uopšteno estrade bivše Jugoslavije. Tu su i epizodni likovi poput Mike Antića i Zorana Radmilovića, za koje se zna da su bili Tomini prijatelji, a takav širok spektar kako likova, tako i pjesama, nikako nije slučajan. Koincidencija da je Toma Zdravković preminuo 1991. godine, baš u vrijeme kada je počeo raspad bivše Jugoslavije, bila je zgodna autorima ovog filma kako film ne bi bio tek omaž Tominoj muzici, nego uopšteno - omaž jednom vremenu. Dakako, autorska ekipa na čelu sa Draganom Bjelogrlićem u jednom biografskom filmu, prvom ovakve vrste u srpskoj kinematografiji, izbjegla je zamku da o vremenu koje pokriva ovaj film sudi kao o dobrom ili kao o lošem, odstranivši iz njega eventualni društveni angažman.

"Mi svi znamo da ni tih ljudi, ni tog vremena, ni te zemlje više nikada neće biti, ali šteta je ne pričati o tome i ne podsetiti nas koji pamtimo na to vreme, a nekima koji to ne znaju ponuditi to vreme. To mi je prosto bila želja. Sve numere koje ste čuli u filmu nisu slučajno tu. Vrlo su svesno tu. Nisu svi ti ljudi pored Tome slučajno tu. Oni nisu morali da budu u filmu, ali jesu u filmu jer se Toma sa njima družio i on je nekako spajao estradu i umetnike van estrade. On je bio ta širina", kazao je Dragan Bjelogrlić, poslije banjalučke premijere.

Uz njega, premijeri su prisustvovali Nikola Kolja Pejaković, Aco Pejović, te glumci Tamara Dragičević, Paulina Manov, Sanja Marković i Đorđe Stojković. Okosnicu filma čini sukob i prijateljstvo između Tome i doktora koji ga liječi u godini njegove smrti.

"Nema narod veze s tim, to je moja muzika", replika je iz filma koju izgovara glumac Milan Marić tumačeći lik Tome Zdravkovića. Izgovara je nakon što mu doktor iznad bolesničkog kreveta (igra ga Petar Benčina) govori da neće doći na koncert jer ne sluša narodnu muziku. U godini Tomine smrti mnogi likovi okrenuti su prema televizijskim ekranima, dok Toma Zdravković na određene koncerte svoje posljednje turneje prolazi i kroz barikade, ali niko od likova ne iznosi svoj politički stav, niti je u bilo kom trenutku naznačeno ko su "dobri", a ko "loši" momci. Sa druge strane, imena gradova u kojima je pjevao Toma Zdravković govore o tome da je njegova muzika - muzika za sve ljude. Ispostaviće se na kraju, to je muzika i za doktora, tvrdog i racionalnog, ali ipak čovjeka kao i svakog drugog - podložnog emocijama. Boemija je, svakako, u fokusu ovog filma od početka radnje 1958. do kraja 1991. godine, a njegov najupečatljiviji dio je onaj izmaštani.

Nikola Kolja Pejaković kaže da su mu prilikom pisanja scenarija u jednom trenutku zasmetale anegdote o Tomi Zdravkoviću. Kolja je izmaštao doktorovu ženu Ljiljanu koja umire od teške bolesti u isto vrijeme kad i Toma Zdravković, a ovaj joj posvećuje pjesmu kroz koju će moći da živi i dalje.

Scena kada Toma Zdravković u skadarlijskoj kafani "Dva jelena" pjeva "Ljiljanu" vrhunac je drame, emocije i, ponovićemo još jednom, patetike, bez koje ovaj film naprosto nije mogao. Nije mogao prije svega jer govori o jednom tužnom čovjeku, baš kao što su i Tomine pjesme - pjesme tužnog čovjeka. Drama ima početak još u Tominom djetinjstvu, gdje publika može prepoznati ponešto iz biografskih filmova o Džimu Morisonu, Frediju Merkjuriju ili Džoniju Kešu.

"Imao sam u glavi film o Džoniju Kešu. Bio mi je svjež u trenutku pisanja scenarija. Autori tog filma su uzeli jedan segment iz njegovog života i kroz taj segment prelomili cijeli njegov život. Mislim da je to jedan pametan metod i u tom maniru sam i ja radio. Bijelu sam upozoravao da ne ide u širinu. On je išao u širinu jer je tako želio, ali je uspio da osnovnu priču i zaplet ostavi nedirnutim, da on ima autonomiju, tako da te epizode nisu ugušile zaplet, što je vrlo važno za ovaj film", kazao je Nikola Kolja Pejaković.

Na kraju valja istaći i to da film traje oko dva i po sata, ali da "razvodnjena" radnja koja ne teče hronološki, kako tvrdi Kolja, zaista ne ide nauštrb kvaliteta filma. Koliko će mu smatati još razvučenija radnja serije, ostaje nam da vidimo.

U svakom slučaju, ovaj film kao prvi igrani biografski film o jednom umjetniku sa ovih prostora, pored tendencije da dugo živi u narodu, ima tendenciju da ohrabri i druge filmske autore koji će eventualno snimati biografske filmove o drugim umjetnicima. Umjetnici su, na kraju krajeva, ti koji obilježavaju određeno vrijeme i prostor značajnije i ljepše od političara ili vojskovođa, ma koliko se ispočetka činilo suprotnim. Lik Tome Zdravkovića na početku filma i prije početka muzičke karijere upravo i mašta o tome, da jednog dana dobije spomenik u Leskovcu, te da se snimi film o njemu. Potpuno nerealna pojava trusnog balkanskog tla, priznaće sebi ljudi neskloni da budu generali poslije bitke, koju je, između ostalog, i ovim filmom dobio fenomen zvani Toma Zdravković.