"U autobusu mi, uz osmijeh, uvijek neko ustupi mjesto. U čekaonici, kod doktora u Topoli, od sada me zovu preko reda, a niko se od ostalih pacijenata ne protivi. U prodavnici opraštaju sitan dug, a kada pješke krenem kroz selo, odmah se vozači zaustavljaju i nude mi prevoz", rekla je ona.

Joka navodi i da su žene u njenom okruženju ljubomorne zbog popularnosti koju uživa.

"Ne može nijedna koja me poznaje podnijeti da sam od nje popularnija i važnija u društvu. Ima sada zborova po selima, ja se spremim, uredim kao u mladosti, kupim sladoled, ližem i hodam. Za mnom se kolona uhvati kao za popom. Samo viču: eno Joke, eno Joke, a mene ni briga nije", priča kroz smijeh.

Ona otkriva da je već dugo sama i da ne planira da se više udaje, ali se sjeća svake svoje ljubavi.

"Udovica sam od rata, od kada sam se razišla sa poslednjim, i ne želim više da se udajem. Dosta je bilo. Za mene su to samo priče koje ponavljam često u društvu. Svi me tjeraju da objašnjavam kako sam se udavala i razudavala, ko je kakav bio, odakle… Istinu govorim, ali posle svi kažu: "Nemoj, Joko, lagati, nije to sve baš tako bilo", istakla je.

Prvi put je, kaže, otišla u zaprezi, konji su bili okićeni, pjevalo se i veselilo.

"Bila je zima, ali nas je ljubav grijala. Moj prvi muž, pokoj mu duši, volio me, mazio i pazio sve dok njegovi nisu počeli govorkati da sam ružna i da je on mogao oženiti ljepše i bogatije cure. Odmah sam ga napustila i vratila se, neću da me ponižavaju", odsječna je.

O svakom bivšem suprugu bi, napominje, samo da je malo upućenija u pisanije, mogla sročiti roman ili kakvu drugu knjigu.

"Drugi suprug prezivao se Ždral. On je isto iz Lijevča jer su tada, šezdeset i neke, momci iz ravnice begenisali cure u brdu. Nisu htjeli u komšiluk. Ni mi brdske cure nismo htjele tražiti momke u svom selu. Htjele smo u bogatije Lijevče, tamo gdje je bliže putu, gdje prolaze autobusi, a manje se ide pješke", prisjetila se.

Kaže da je Ždrala dovela sebi u kuću, da je "doletio kod nje kao ptica", kako mu prezime kaže.

"Nije on bio siromašan, ali je prihvatio da se ovdje kućimo jer nisam imala braće, a moji roditelji su htjeli da se ognjište ne ugasi. I on je bio lijep, govorio mi: "Joko moja, Jokice, srećo moja srećice, ljubavi" i tako redom. Ali jednom banu milicija iz Topole, traže moga Ždrala, pitaju gdje je, kako da dođu do njega. Pitam šta se desilo, a oni mi rekoše da on odavno krade bicikla i da mora u zatvor. Tako sam se i sa njim razišla, on u zatvor, šta će mi takav. Krenula sam u potragu za novim dječkom", sjeća se Joka svog neuspješnog braka.

Kasnije je sve postajalo rutina, bez mnogo stresa i nervoze prilikom razlaza.