Tragedija u Maroku, u kojoj je život izgubio petogodišnji dečak kojeg su spasioci gotovo punih pet dana pokušavali da izvuku iz bunara dubokog 32 metra u koji je upao, potresla je čitav svijet. Milioni su sa nestrpljenjem pratili danonoćnu akciju spasavanja mališana koji se danima lavovski borio da preživi tužnu sudbinu koja ga je zadesila. Nažalost, samo pola sata nakon što su mališana izvukli iz ponora, stigla je vijest da je podlegao povredama.

 

Mnoge je ova priča podsjetila na onu koja se prije gotovo 37 godina dogodila u Kolumbiji, kada su se spasioci danima borili za život Omajre Sančez, 13-godišnje djevojčice koja je, nakon erupcije volkana Nevado del Ruiz, ostala tri dana zarobljena u vodi pod ruševinama svoje kuće.

 

Priča o malenoj Omajri je tragedija koja se ne može zaboraviti. Njen rodni Armero stradao je u klizištu koje se pokrenulo nakon erupcije. Bio je novembar 1985. kada je vulkan, koji se nalazi na oko 160 kilometara od Bogote, počeo da pokazuje aktivnost. Posljednja erupcija bila je zabilježena 1595. i tom prilikom je stradalo više stotina ljudi. Međutim, te 1985. nadležni su smatrali da razloga za strah nema, te da mještani ne treba da brinu zbog podrhtavanja tla.

 

- Svaki čas se treslo pod nogama. Pepeo je prekrio sve, voda je bila zagađena. Ipak, zvaničnici su nam govorili da prekrijemo nos i usta - rekla je svojevremeno Alma Landinez, koja je jedna od rijetkih koja je preživila ovu tragediju.

 

Vulkan je eruptirao 13. novembra nešto poslije 21 sat. Lava je otopila obližnje glečere i reke mulja i kamenja krenule su da teku niz litice. Klizište je uništilo Armero za svega nekoliko minuta, stradalo je više od 25.000 ljudi.

 

Olga Viljabos imala je samo 13 godina u to vrijeme. Sjeća se kako je u noći erupcije padala "kiša pepela i kamenja". Njena porodica pokušala je da pobjegne kolima, ali bez uspjeha.

- Čulo se nešto kao grmljavina, i onda je naš auto ponela reka blata. Osjetila sam da se gušim. Mislila sam da je to kraj. Pustila sam ruke majke i mlađeg brata. To me je spasilo - priča Olga.

 

Noć je provela zarobljena u blatu, ali su je spasioci pronašli i izvukli. Ona je jedna od rijetkih koja je preživila.

 

Kada je Hairo Higueria, fotograf novina El Espectador, stigao na lice mjesta, morao je ispred sebe da baca džakove kako bi mogao da se kreće. Čitav grad je bio pod blatom, ništa nije preostalo.

 

Dok je fotografisao uništeni Armero, ugledao je tim Crvenog krsta kako se muči da izvuče jednu djevojčicu koja je bila zarobljena u vodi, u ostacima svoje kuće koju je uništilo klizište. Ubrzo se saznalo ime te djevojčice - bila je to Omajra Sančez.

 

Kobne noći 13. novembra Omajra je bila u kući sa ocem, bratom i tetkom. Njena majka bila je otputovala službeno u Bogotu. Porodica se brinula zbog vulkanskog pepela koji je prekrio grad, kada su čuli da nešto tutnji. Ubrzo je njihovu kuću odnijelo klizište.

 

Omajra je prvih nekoliko sati nakon erupcije bila prekrivena prašinom i šutom, i virila joj se samo ruka. Upravo njenu šaku uočio je jedan od spasilaca, koji je uz pomoć kolega krenuo da kopa. Bili su presrećni kada su shvatili da je djevojčica živa. Uspjeli su da je otkopaju do struka, ali su shvatili da su joj noge zarobljene ispod gomile šuta i krova. Svuda oko nje bila je voda, pa su spasioci morali da joj stave gumu kako se ne bi udavila.

 

 

Tri dana se djevojčica borila dok su spasioci na sve načine pokušavali da je izvuku. Novinari su okruživali djevojčicu i fotografisali njenu agoniju.

 

- Spasioci su se borili za nju. Ona je bila posljednja preživila. Sjećam se da sam tog dana bio tu nekoliko sati. Morao sam da odem da bih autobusom poslao film iz aparata u drugi grad. Poslije nisam mogao da se vratim jer je pala noć. Kada sam došao sljedećeg dana, Omajra je bila mrtva. Plakao sam neutješno - rekao je prije par godina Higueria za AFP.

 

Fotografija Frenka Furnijera zarobljene Omajre, koja je godinu dana nakon tragedije osvojila prestižnu nagradu "World Press Photo", rekao je da je djevojčica imala neviđen karakter.

 

- Ljudima koji su pokušavali da je spasu obraćala se sa nevjerovatnim poštovanjem. Govorila im je da idu kući i malo odmore, pa da onda dođu da joj pomognu - rekao je Furnijer.

 

Za čuvenu fotografiju djevojčice, kaže, nije zaslužan on.

 

- Ona je ta. Taj njen pogled bio je poklon, ja sam samo držao aparat - rekao je fotograf.

 

Novinari koji su bili tamo pričali su kako je Omajra imala nevjerovatan duh. U cijeloj toj agoniji prolazila je kroz različite faze. Bilo je trenutaka kada je pričala opušteno, onih u kojima je bila preplašena i uplakana, i mnogo onih kada se molila.

 

U posljednjim satima svog života počela je da halucinira. Govorila je da ne želi da zakasni u školu i da ima kontrolni iz matematike.

 

Omajra je umirala punih 60 sati. U posljednjim trenucima molila je okupljene da je ostave na miru, da se malo odmori.

 

Nije postojala šansa da je spasioci izvuku iz blata i ruševina a da joj ne iščupaju noge. Ljekari su rekli da bi humanije bilo pustiti je da umre nego pokušavati da joj amputiraju noge u tim uslovima. Omajra je preminula 16. novembra u 10.05 časova, najvjerovatnije od gangrene ili hipotermije.

Njen grob postao svetilište

 

Danas na ovom mjestu postoji svega par spomenika, u znak sjećanja na one koji su ovde dočekali svoj kraj. Ono što je ostalo od grada prekrila je gusta šuma. Na mjestu gdje je nekad bio centar izliven je betonski luk koji simboliše ljude koji više nisu tu.

 

Svake godine 13. novembra kod luka organizuju komemoraciju, a poređano je i 25.000 kamenja, u znak sećanja na svaku žrtvu. Ostalih dana u godini Armero je napušten. Jedino svrate ljudi da obiđu Omajrin grob, koji je postao svetilište.

 

- Dođemo ovde da joj se zahvalimo, ili da joj se pomolimo - rekla je prije nekoliko godina za AFP Juli Amezkita, koja je došla da obiđe Omajrin grob sa suprugom. Na mjestu gdje je djevojčica izdahnula poređane su igračke, cvijeće i svijeće.