Nije trebalo ništa da mi se kaže da shvatim šta mi se sprema. Te večeri u vizitu je došao doktor Steva. Kada je obišao sve pacijente, vratio se u moju sobu. Ništa nije govorio, ali po pokretima sestara i ljekara, po radnjama koje preduzimaju, shvatio sam da spremaju mašinu na koju će da me priključe. Idem na respirator, prošlo mi je kroz glavu.

Ovako započinje svoju ispovijest Goran Stevanović (54) iz Belotinca kod Niša, koji je čak 34 dana proveo na respiratoru, do kog su ga dovele komplikacije zbog virusa korona. Iako je već u prvi mah imao sve ozbiljne simptome ovog virusa – temperaturu, gušenje, nedostatak vazduha, nije ni slutio da će zbog njega u bolnici provesti čak 74 dana.

– Odmah po dolasku na Infektivnu kliniku krajem marta, saznao sam da je virus zahvatio pluća, tako da mi je u startu uključen kiseonik. I tih nedjelju dana su, ljekarski tim i medicinsko osoblje, pokušavali da njime nadoknade te nedostatke koji su uslijedili nakon virusa, ali nedjelju dana nakon toga, tačno 1. aprila, bio sam intubiran i, normalno, proveo 34 dana u komi – priča Stevanović za Novosti.

Za sve to vrijeme, umjesto njega disala je mašina, koja je kupovala vrijeme do njegovog oporavka. Prisjeća se da u tom trenutku, kada je shvatio da ide na respirator, nije bilo straha.

– Mislim, nije mi bilo svejedno jer sam znao da je to dosta rizično, ali nekako sam imao povjerenja i vjeru u sebe, s obzirom na to da nisam bolovao ni od kakvih bolesti, da nisam imao nikakvih problema druge vrste, skoro 30 godina sam se bavio sportom, tako da, eto, vjerovao sam u sebe da ću to iznijeti i na kraju se ispostavilo da je i bilo tako – zaključuje on.

– Skinut sam poslije 34 dana, a buđenje je trajalo sigurno još oko nedjelju dana. Bio sam kao u nekom bunilu, u nekom snu, tako da se punih 40 dana i ne sjećam ničega. Kada sam došao sebi, u jednom trenutku mi je to kroz glavu prošlo.

Goran se i danas oporavlja od posljedica kovida, ali i respiratora, bolnice, šoka, svega čega se tamo nagledao. Izgubio je čak 38 kilograma i zbog toga, ali i zbog dugog ležanja, ima bolove u zglobovima. Međutim, uporan je da svoju borbu izgura do kraja, pa od juna, kada je došao kući, redovno vježba vraćajući se polako normalnom životu i konačno dišući svojim plućima.

O njegovoj borbi posvjedočio je i dr Steva Stanišić, specijalista anesteziolog-infektolog, načelnik Intenzivnog odjeljenja, ljekar koji je te večeri donio odluku da Gorana priključi na vještačku ventilaciju.

– To je jedna vrsta produžene reanimacije. Znači, ti bolesnici su na pragu smrti, kritično oboljeli. Čak i uz maksimalne protoke kiseonika, i uz sve moguće lijekove, njima nije bolje, oni se osjećaju kao riba na suvom, počinje da im smeta maska, uznemireni su, agitirani, naravno, počinje poremećaj ritma srca i to je pitanje trenutka kada će da dođe do letalnog ishoda. Tako da, faktički, te mašine, respiratori, o kojima se dosta priča u javnosti, nisu nikakva ljekovita sredstva, to su mašine koje produžavaju reanimaciju, daju pomoć plućnoj funkciji u smislu ventilacije, ali ne i respiracije, pa zato ih i ne zovemo uvijek respiratorima, jer je u tim mašinama nemoguće da dođe do razmjene gasova. Opet su pluća pacijenta organ u kome mora da dođe do razmjene gasova – kaže dr Stanišić.

On pojašnjava da respirator kupuje vrijeme dok imuni sistem ne uspje da zaustavi taj proces na plućima dodatnom terapijom.

– Pokušava se svim mogućim lijekovima, takozvanim imunomodulatorima, tu su i imunoglobulini, kortikosteroidi, potporna terapija, mi tog pacijenta hranimo putem sonde ili venskih rastvora, jer on neprekidno spava, dobija anestetike, relaksante, toaleta je potrebna, puna nega, i sve to može da traje jako dugo, nekad i 15 i 20 dana, nekad i dva mjeseca da vi uspijete pacijenta da spasete od smrti i da on krene putem oporavka i vraćanja u normalan život – rekao je Stanišić.