Prvi antibiotik otkrio  je 1928. godine Aleksander Fleming čime počinje nova era medicine. Fleming  otkriva da plijesan "Penicillium notatum" uništava bakterijske kolonije. Na ljudima je prvi put primijenjen 1941. godine. Liječena je upala pluća, sifilis i meningitis te druge ozbiljne bakterijske bolesti od kojih se prije pronalaska antibiotika masovno umiralo. Antibiotici su omogućili razvoj transplantacijske i rekonstruktivne medicine.

 Za svoje otkriće  Fleming je dobio Nobelovu nagradu, 1945. godine, ali je također i  predvidio da će bakterije s vremenom razviti mehanizme rezistencije (otpornosti) na antibiotike što se na žalost i dogodilo. Fenomen rezistencije nameće ozbiljana ograničenja u pogledu raspoloživih opcija za medicinsku terapiju mnogih bakterijskih infekcija.

U INZ.u ističu da po djelovanju antibiotici mogu biti baktericidni - oni koji uništavaju bakterijske stanice i bakteriostatski - oni koji zaustavljaju rast i razvoj bakterija, nakon čega organizam sam uklanja preostale bakterijske stanice. 

Za većinu zaraznih bolesti jednako su učinkovita oba tipa, no kod teških infekcija i osoba oslabljenog imuniteta bolji je baktericidni antibiotik. Prema spektru  djelovanja razlikujemo antibiotike sa širokim spektrom djelovanja - koji djeluju na više vrsta bakterija, te sa sa užim spektrom djelovanja - koji djeluju na mali broj bakterijskih vrsta. 

Pojava otpornosti na djelovanje 

Od 1940. godine razvoj lijekova efikasnih protiv bakterijskih infekcija i bezbijednih za primjenu, unijelo je revolucionarne promjene u medicinsku terapiju. Morbiditet i mortalitet zbog antimikrobnih bolesti dramatično su smanjeni. Razvoj efikasnih antimikrobnih lijekova praćen je pojavom rezistencije (otpornosti) na te lijekove. 

Ovo se moglo i očekivati, jer principi evolucije određuju da se organizmi genetski adaptiraju na promjene u okruženju. Vrijeme za diobu bakterija iznosi manje od 20 minuta, u toku nekoliko sati stvori se više generacija, što obezbjeđuje dovoljno šanse za evolucijsku adaptaciju. 

Rezistencija na antibiotike kod bakterija širi se na tri načina - prenošenjem bakterija između različitih osoba, prenošenjem gena za rezistenciju između bakterija (obično na plazmidima), prenošenjem gena rezistencije između genetskih elemenata unutar bakterijske ćelije. 

Stručnjaci INZ-a navode da razumijevanje mehanizma koji sudjeluju u nastajanju rezistencije na antibiotike izuzetno je značajno, kako za racionalnu primjenu ovih lijekova u kliničkoj praksi tako i za razvoj novih antibakterijskih lijekova radi izbjegavanja pojave rezistencije.

Preporuke

Antibiotici su lijekovi koji djeluju na bakterije, ali ne i na viruse. Antibiotici se najčešće neopravdano primjenjuju u infekcijama gornjih disajnih puteva, jer većina infekcija gornjih disajnih puteva su izazvane virusima i antibiotici nisu od pomoći, tako da ih je neophodno izbjegavati. 

Povišena tjelesna temperatura nije znak da se trebaju primijeniti antibiotici. Nepotrebno davanje antibiotika potiče stvaranje otpornosti na antibiotike među "dobrim" bakterijama koje žive u ljudskom tijelu. Greška je uzimati manju dozu lijeka, mijenjati interval između doza ili skratiti vrijeme liječenja. 

Pranje ruku je najbolji način za sprječavanje širenja infekcija disajnih puteva s obzirom da infektivne čestice zaražene osobe brzo sedimentiraju na površine i lako se dalje prenose rukama. 

Ne treba stvarati kućne zalihe, koje se nerijetko upotrebljavaju prema vlastitoj procjeni za infekcije koje najčešće nisu bakterijskog porijekla, čime se smanjuje djelotvornost antibiotika i raste bakterijska rezistencija. Odluku o primjeni antibiotika donijeti će ljekar na osnovu pregleda i nalaza, kažu u INZ-u.

Racionalna upotreba antibiotika može da doprinese prestanku razvoja i širenja rezistentnih bakterija i  pomogne da antibiotici sačuvaju svoju efikasnost i za buduće generacije. Ako želimo sačuvati antibiotike kao djelotvorne lijekove, potrebno je djelovati u oba smjera - i poticanje industrije na razvoj novih antibiotika i racionalizacija potrošnje postojećih.