Titova država je imala za cilj da ujedini različite etničke i vjerske grupe u regionu pod sloganom "bratstva i jedinstva". Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. godine doveo je do krvavih ratova devedesetih i raspada zemlje.

 

Uobičajen narativ tih godina bio je da je Tito skoro pola vijeka tjerao različite narode da žive zajedno protiv njihove volje, ali 30 godina kasnije mnogi i dalje gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada.

 

U Srbiji, 81 odsto ljudi vjeruje da je raspad Jugoslavije bio loš za zemlju. U Bosni, koja je oduvek bila najmultikulturalnija savezna republika, 77 odsto dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je prva zemlja bivše Jugoslavije koja se pridružila Evropskoj uniji i za koju se smatra da je najuspešnija, 45 odsto ljudi i dalje kaže da je raspad nekadašnje države bio štetan. Nije iznenađujuće da samo 10 odsto na Kosovu, koje nije imalo punu nezavisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada.

 

Naklonost prema nekadašnjem sistemu često se naziva "jugonostalgija". Međutim, Larisa Kutović, politički antropolog iz Sarajeva, koja proučava postjugoslovenski identitet u Bosni, oprezna je u vezi sa tim pojmom.

"Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melanholije ili čežnje", kaže ona. Naravno, to postoji, sa brojnim restoranima i pansionima širom regiona, kao što je čuveni kafić "Tito" u Sarajevu, koji ukrašen kičastim suvenirima predstavlja ružičasti pogled na to doba. Ipak, Kutovićeva kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na taj period, procjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

 

"Postoji veliko poštovanje za socijalistički period, a to je povezano sa ekonomskim rastom i ogromnim poboljšanjem životnog standarda", kaže Kutovićeva, dodajući da su "propala obećanja" jugoslovenskog projekta bledjela u poređenju sa nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina bivših jugoslovenskih država doživjela je ogroman ekonomski pad od ratova i još uvijek se suočavaju sa odlivom mozgova.

 

Bosna i Srbija su posebno opterećene političkim sukobima, a nekada utopistička brutalistička stambena naselja i jugoslovenske željeznice propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija dostigle relativnu stabilnost kao članice Evropske unije, pregovori o pridruživanju drugih zemalja su zastali, ostavljajući mnoge u sumnji da li će se ikada zaista pridružiti bloku.

 

U tom kontekstu, neki se pitaju da li prošlost krije riješenja za probleme iz budućnosti. Kutovićeva kao primjer navodi pokrete za radnička prava koji su se pojavili u Bosni tokom posljednje decenije, a zasnovani su na starom jugoslovenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganizovanja. "Ovaj sistem je bio veoma specifičan za Jugoslaviju", objašnjava Kutovićeva, ističući njegovo odstupanje od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

 

Iako je Jugoslavija bila jednopartijska država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje iza gvozdene zavjese. Tito je osnovao Pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose sa Zapadom i SSSR-om, a građani Jugoslavije su mogli da putuju i na Istok i na Zapad. Snagu starog jugoslovenskog pasoša i danas pominju mnogi od onih koje srećem na Titovom grobu, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

 

Još jed"Kad god moram da završim neku birokratiju, kao što je otvaranje bankovnog računa ovde, nikada ne mogu da nađu Severnu Makedoniju u sistemu, ali mogu da nađu Jugoslaviju. Ako mene pitate, i dalje bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija jer smo sami po sebi tako mali i beznačajni", žali se Đorđe.

 

Vjeruje da su slična osjećanja uobičajena među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli pod starim jugoslovenskim sistemom. "Sva naša infrastruktura je iz tog perioda, a sada se raspada", ističe Đorđe.

 

Postoje i pokreti koji veličaju antifašističko i antinacionalističko nasljeđe regiona, koje su ratovi revidirali ili pokušali da izbrišu. Nastali su horovi koji pjevaju stare partizanske pesme, i na samom Balkanu, i u zajednicama dijaspore.

 

Tako u Beču, Hor "29. novembar", nazvan po datumu osnivanja Jugoslavije, ima članove iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov prvobitni cilj bio je da potisne nacionalizam koji se pojavio u dijaspori tokom ratova i nakon njih. Jugoslovenski radnički klubovi, u kojima su se ljudi ranije sastajali da popiju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su tada segregirani po etničkoj pripadnosti.

 

Članovi hora se oblače u crveno-plave jakne sa petokrakama, koje podsjećaju na staru jugoslovensku zastavu, ali izbjegavaju da pjevaju pesme povezane direktno sa Komunističkom partijom ili one koje slave Tita.

 

"To je svjesna odluka, jer znamo da ima i glorifikacije, što je problematično", kaže dirigent Jana Dolecki, koja je porijeklom iz Hrvatske, a preselila se u Beč 2013. godine "Takođe, nisu baš ni imali neku dobru pjesmu", smije se Jana.

 

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primjeniti i na aktuelna politička pitanja kao što su rastući nacionalizam i populizam. "Pokušavamo da se držimo podalje od istorijskog revizionizma. Možete da se upustite u slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome šta bolje zapravo znači", kaže Jana.

 

Hor je pomogao nekim članovima da istraže osjetljiv period istorije svoje zemlje. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbijala da razgovara sa njim o ratovima kad je bio dijete.

 

"Bilo je suviše komplikovano da bi sedmogodišnjak razumjeo, ili su bar tako mislili. Uvek sam imao osjećaj da je istorija tabu tema tamo odakle dolazim", priča Marko. Kada je pronašao hor, osjetio je da konačno može da "zakrpi neke rupe".

 

Internet takođe pruža utočište za ljude koji žele da otkriju zanemarene aspekte svog naslijeđa. Nekoliko popularnih Instagram naloga podsjeća na nameštaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog perioda.