Maksimović je ostao upamćen po brojnim maestralnim ulogama u pozorištu i filmu. Bio je aktivan od 1971. godine sve do smrti. Iste godine debitovao je u Narodnom pozorištu u predstavi "Majka Hrabrost i njena deca" i u kratkom televizijskom filmu "Domovina u pesmama". Uslijedila je blistava karijera nasilno prekinuta novembra 2000. godine. Maksimovića stoga, na žalost kompletnog društva, pamtimo i po njegovom tragičnom kraju.

"Napad na Dragana Maksimovića odigrao se 17. novembra 2000. godine ispred pivnice koja se nalazi u sklopu autobuske stanice na Zelenom vencu. Dragan je u pivnici sedeo sa jednim rođakom kada je u lokal upala grupa skinhedsa, navijača Rada. Bili su nezadovoljni zbog poraza u susretu sa Obilićem i odmah su se ustremili na Maksimovića, ubeđeni da je on Rom", svjedočio je reditelj Goran Marković u pismu upućenom javnosti deceniju i po unazad.

Maksa je, pisalo je dalje u Markovićevom pismu, bio dugogodišnji astmatičar, dijabetičar i svježe operisan od katarakte i nije im se suprotstavio kada su ga napali, trudeći se da sačuva operisano oko.

"Gazda kafane, ne samo da nije pokušao da zaštiti glumca, nego ih je sve isterao napolje i ispred pivnice je počelo zversko prebijanje Dragana Maksimovića. Prolaznici takođe nisu ništa preduzimali, samo su posmatrali masakr", pisao je Marković, a dalji ishod ovog događaja opšte je poznat. Maksimović je nakon nešto više od dva mjeseca podlegao povredama, a prije toga odbio je saradnju sa policijom, tako da su ubice do danas ostale neidentifikovane i na slobodi.

Na mjestu premlaćivanja, a na Markovićevu inicijativu, 2006. podignuta je spomen-ploča. Ploča je podignuta Draganu Maksimoviću u čast, ali i kao opomena da se ovakav vandalski čin nikad više ne ponovi.

"Na ovom mestu 18.11.2000. godine od strane nasilnika pretučen je glumac Dragan Maksimović. Nije uspeo da preboli posledice ovog napada. Preminuo je 4.2.2001. godine. Osuđujemo nasilje i ne zaboravljamo. Njegovi Beograđani", stoji danas na spomen-ploči na Zelenom vencu.

Vojislav Voja Brajović, predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije, kaže da je Maksimović bio žrtva rasizma, odnosno mržnje prema različitostima.

"A mržnja ne bira, čak i kad je usmerena na 'pogrešnu' osobu. Nikad neću zaboraviti malog Dušana Jovanovića, koji je četiri godine ranije ubijen u Beogradskoj ulici jer je bio Rom. Kad god se setim nesreće koja je pogodila Maksu, setim se tog dečaka. Kada bismo rekli da su nasilnici 'pobrkali' žrtve, bilo bi to kao nekakvo opravdanje. Obojica su žrtve istog, pogubnog rasizma", kaže Brajović.

Dragan Maksimović ostvario je više od 60 uloga u pozorištu, na filmu i televiziji.

Publika ga, između ostalog, pamti kao Nedeljka Čabrinovića u "Sarajevskom atentatu", Simketa u "Otpisanima", Petrijinog drugog muža u "Petrijinom vancu", Belog u "Šmekeru", hipika u "Mi nismo anđeli" i kao profesora u filmu "Lepa sela lepo gore".

Za tri decenije na pozorišnim daskama savremenici ga pamte i iz predstava "Mandragola", "Britanik", "Lenjin, Staljin, Trocki", "Kosovska hronika", "Ribarske svađe", "Kraj partije","Suđenje gospođi Bovari" i drugima.

"Nažalost, široj publici njegovi izuzetni glumački dometi manje su poznati, ostao je upamćen po svom tragičnom kraju. A lepo je da ga se sećamo i po maestralnim ulogama", kaže povodom godišnjice Maksimovićeve smrti Molina Udovički Fotez, direktorka Drame u Narodnom pozorištu.