Šero za “Avaz” skromno kaže da je njegov poziv spasavanje života, ali njegovi instinkti prevazilaze taj poziv.

Hitna pomoć pozvana je u vrtić jer je petogodišnja djevojčica izgubila svijest pa su se Šero i njegove kolege uputili prema njima.

“Preuzeli smo pacijenticu i krenuli do bolnice. Upalili smo rotacije, svjetlosno zvučnu signalizaciju, s obzirom na to da je kriza svijesti po urgentnim situacijama broj 1, kod svakog pacijenta, ne samo kod djece. Na lokalitetu Babine rijeke, gdje svakodnevno prolazimo, postoji jedan dio brze ceste koji nam omogućava brži prolaz do bolnice. Sjedio sam iza kreveta prateći pacijenticu i u jednom momentu podigao glavu da vidim dokle smo stigli”, počinje svoju priču Šero za Avaz.

Tada je ugledao automobil koji je naglo izletio u njihovu traku. Kako kaže, njegov kolega je pokušao da izbjegne udar, međutim, to nije bilo moguće.

“Kao da mi je neko rekao da se okrenem i vidim šta se dešava kako bih pomogao djevojčici. Sjećam se da sam uspio da skočim i uzeo je na sebe, više povukao za rame, jer mi je u glavi bilo samo da nju zaštitim. Prošlo mi je kroz glavu kasnije, možda sam trebao da se nekako preko nje oslonim, ali ovo je bila moja instinktivna reakcija. Osjetio sam udar i bacilo nas je preko zadnjeg boka Hitne”, prisjeća se Šero.

Dodao je da se ne sjeća u potpunosti događaja, ali zna da je u sljedećem trenutku dijete bilo na njemu, a on nije mogao disati. Od udara je ostao bez daha.

“Samo sam htio da neko otvori vrata. Kasnije su mi ispričali da je u tom trenutku doktorica s vozačem izašla da provjere vozača koji nam je oduzeo prvenstvo. Doktor je zatim otvorio vrata i skinuo dijete s mene, pitao me jesam li dobro, ali ja znam da sam samo pitao za djevojčicu i da li je dobro. Čuo sam sirene kolega koji su došli da nas preuzmu i ja sam im izuzetno zahvalan, jer su se stvorili tu u roku od par minuta”, kazao je Šero.

Isto bi uradio

Istakao je da trenutno nema informacije o stanju pacijentkinje, ali prema posljednjim koje je imao, bila je stabilno.

“Mi smo prošli s lakšim tjelesnim povredama, mada, vrat me i dalje boli, spavanja nema već četvrti dan, jer se tijelo hladi. Nisam uopšte imao predstavu o sebi nakon udara, samo sam razmišljao o njoj, nisam znao ni krvarim li ni jesam li šta slomio. Svakodnevno radimo pod šokom i adrenalinom, ali kad se desi nama lično, to je dodatni nivo šoka”, objasnio je Šero.

Sad kad su se stvari slegle, kaže, ne preispituje više svoju odluku kako bi postupio da se opet desi, jer misli da bi isto uradio.

“Moglo je biti mnogo gore, da se sanitet prevrne, da je vozač povrijeđen, ali hvala Bogu sve je prošlo kako treba. U vozilu je bila i njena 14-godišnja sestra koja je, srećom, prošla bez povreda”, zaključio je Šero.

Svaka sekunda bitna

“Prolazilo mi je kroz glavu da li sam je trebao ostaviti na krevetu, da li bi bila sigurnija, ali ja sam samo želio da je spasim, jer sam znao da iz tog njenog stanja može proizaći samo gore. Pričao sam i s kolegama iz Hitne koji se slažu da bi imala teže tjelesne povrede da nisam tako reagirao, jer smo vozili brzinom 80-90 kilometara na sat. Ko radi u zdravstvu, zna da je svaka sekunda bitna”, dodaje Šero.