U srijedu ujutru, u mirnom, ali oštrom govoru, Dragi je zahtijevao obnovu nacionalnog pakta koji ga je prošlog februara doveo u palatu Čiđi. On je pet dana ranije podnio ostavku jer je jedna od grupa u vladinoj koaliciji - PoKret 5 zvjezdica - odbila da glasa o povjerenju Vladi.

Serđo Matarela, predsjednik Republike Italije, odbio je ostavku i vratio Dragija prvo u Senat, a zatim u Predstavnički dom, da zatraži glasanje o povjerenju. Put je definitivno završen u prvoj fazi, u Senatu. Tamo su u srijedu uveče odbile da glasaju ne samo Zvijezde, već i cijeli „desni centar vlade”, odnosno Berluskonijeva "privatna" liberalna Forca Italija, i suverenistička Liga koju predvodi Mateo Salvini. Štaviše, predstavnik Lige je održao govor tipičan za predizbornu kampanju, jasno pokazujući gdje vjetar duva.

 

Dragi nije imao izbora nego da se ponovo popne na brdo Kvirinal u 20:30 i potvrdi svoju ostavku predsjedniku Matareli. A Matareli ne preostaje ništa drugo nego da narednih dana raspusti parlamentarne domove. Izbori se moraju održati u roku od najmanje 50, a najviše 70 dana nakon toga. Prva nedjelja jeseni je 25. septembar, ali nije prikladno jer je tada Roš Hašana, jevrejska Nova godina. Dakle, glasanje će biti održano 2. oktobra.

 

Nova vlada bi mogla biti formirana nekoliko nedjelja kasnije, vjerovatno u novembru. Do tada Dragijeva vlada u ostavci ostaje na funkciji, sa punim ovlašćenjima, jer joj nije izglasano nepovjerenje. Ali niko ne može da pretvori njene uredbe u zakone kada nema parlamenta. Može čak i da pripremi budžet za 2023. godinu, ali ga definiše i usvaja nova većina.

 

Dragijev govor je bio vrlo jasan. Neobično za Rim, gdje i država i Crkva koriste žargon koji treba prevesti. Dragija ne treba prevoditi, ali se može rezimirati: Ne popuštam ni u čemu bitnom. Ja ne tražim obnovu nacionalnog pakta, Italija to traži od vas. Na vama je da odlučite.

 

Lider opozicione Braće Italije, Đorđa Meloni, odgovorio je na to tvitom koji ne može biti jasniji: ovaj parlament je delegitimizovan, u demokratskim izborima izbori određuju šta nacija traži. Hajde da glasamo sada!

 

Meloni je u pravu i u principu i po metodu. Sa sadašnjim izbornim zakonom, koalicija desnog centra (Braća Italije, Liga, Forca Italia) će pobeijiti u velikoj većini. Pruža nam se prilika da postignemo gol u prazna vrata!“, poručuju otuda. Lako je moguće da će imati dvotrećinsku većinu i u Predstavničkom domu i u Senatu, što bi omogućilo pravo komotne promjene Ustava, bez potvrde na referendumu.

 

U toj koaliciji liderstvo i mjesto premijera preuzima lider stranke koja je među njima dobila najviše glasova. Dugo je to bio Silvio Berluskoni, 2018. Salvini je bio najjači, ali nije mogao sam da formira vladu. Ove godine bi to bila Meloni.

 

Ima onih koji se stresu na samu pomisao da postfašistički lider preuzme vlast, u godini kada se obilježava stogodišnjica Musolinijevog dolaska na vlast. Ali to je ljepota demokratije, gdje svako slobodno bira konopac na koji će okačiti predsjednika ili premijera koji najtačnije predstavljaju um i duh nacije.

 

Čuje se, pak, da će Berluskoni i Salvini spojiti svoje liste, kako bi imali koji glas više, a potom sami imenovati premijera. U Desnom centru nema međusobne ljubavi.

 

Lijevi centar – kako sada stvari stoje – pobijedio je na sljedećim izborima. Mogao je da prikupi oko trideset posto. Pristojno, ali nedovoljno. Sekretar Demokratske stranke Enriko Leta mjesecima je računao da će biti partner Zvijezdi na izborima. U politici nikad ne reci nikad, ali sada to izgleda potpuno nemoguće nakon što je bivši premijer Đuzepe Konte, predsjednik Zvjezdice, postigao spektakularan autogol. Nije samo zatresao drvo, već je zamahnuo glavom u njega, i svi plodovi su pali u ruke  desnom centru.

 

Zašto Matarela nije raspustio parlament prošlog februara i dozvolio izbore? Štaviše, zašto to onda te iste parlamentarne stranke nisu forsirale? I mogli su, bez glasanja o povjerenju Dragijevoj širokoj vladi, sa tehničkim ministrima u ključnim resorima i političkim ministrima u drugim.

 

Zato što se Italija našla u teškoj situaciji, suočena sa pandemijskom krizom i krizom rasta, opterećena velikim javnim dugom (iako uglavnom unutrašnjim), politički rascjepkana i blokirana međusobnim vetom, usljed čega je bilo nemoguće krenuti u neophodne i bolne reforme: poreskog sistema, katastra, zakona o konkurenciji, energetike, odbrane od suše i poplava...