Nikola Tešić, koji u okviru Udruženja vodi Komisiju za druženja, rekao je za InfoBijeljinu da se igranke kontinuirano održavaju već dvadeset godina, uz pauzu koja je morala biti napravljena u vrijeme pandemije virusa korona.

 

„Kada bi im neko ukinuo igranke, to bi bilo kao da im život oduzme. Igraju, pjevaju, vesele se, a okupljanje počinje od 18.00 časova i traje do 23.00 časa. Cijena ulaznice je četiri marke, a cijene pića se ne mijenjaju već duže. Od prikupljenog novca uspijemo da platimo muzičare, žene koje to veče služe goste, i nema tu zarade. Ona i nije cilj, cilj nam je da se lijepo provedemo“, naveo je Tešić za InfoBijeljina, koji je i član Upravnog odbora Udruženja penzionera Bijeljina.

 

 

On ističe da pravo na dolazak na igranke prvenstveno imaju registrovani članovi, ali da se u zavisnosti od slobodnog mjesta u sali dopušta ulazak i drugim penzionerima.

 

„Koliko znam, ovakva vrsta druženja je na prostoru Republike Srpske veoma rijetka kada govorimo o udruženjima penzionera. Mi smo u Bijeljini ipak uspjeli da je sačuvamo, a naša Komisija organizuje i izlete i različite kulturno-zabavne događaje. Ovih dana počinjemo pripreme za proslavu Nove godine, gdje zbog finansijske situacije neće biti organizovana večera, nego će svako od penzionera nešto da pripremi i donese. Nakon toga će, kroz koji mjesec, uslijediti proslava 8. marta, tako da se trudimo da obilježimo sve značajnije datume“, naglasio je Tešić.

 

Na igranci, za jednim od stolova zatičemo Vojislava Stjepanovića, nekadašnjeg profesionalnog vojnika, koji nam kaže da je 30 godina u penziji.

 

 

„Najduže sam kao vojnik proveo na poznatom aerodromu u Bihaću. Dugo sam u penziji, a posljednjih osam godina dolazim na druženja u Bijeljini. Ovo je za nas opuštanje, upoznavanje novih ljudi, prijatelja i prijateljica“, dodaje Stjepanović.

 

Nešto nakon 18.00 časova u salu Udruženja penzionera stižu i gosti iz Loznice.

 

Rada Ravnjak ne propušta priliku da sa „svojom ekipom“ dođe u Bijeljinu.

 

 

 

„Posete su obostrane, dolaze i Bijeljinci kod nas, a mi ne propuštamo priliku da se družimo bilo gde. Drago mi je da sam ovde sa svojim narodom. Ja sam po struci hemijski tehničar, a u inostranstvu sam provela radni vek. Nisam se vratila u Srbiju za stalno, često putujem, ali nema nigde druženja kao na našim prostorima“, priča Ravnjak.

 

Momčilo Cvijetić, koji je prije rata bio zaposlen kao električar u Željezari Zenica, navodi da su igranke svake druge srijede „melem za dušu“.

 

„Da bar ove zadnje dane provedemo kako treba. Još nijednu igranku nisam promašio. Igramo, pjevamo, ima i onih koji uzmu mikrofon. Dvadeset i šest godina sam u penziji i ova druženja su zaista fantastična“, ističe Cvijetić.

 

 

Predsjednik Udruženja penzionera grada Bijeljina Đuro Stanojlović kaže da u Bijeljini živi oko 16.700 penzionera i da u trenutnoj teškoj ekonomskoj situaciji ovakva okupljanja znače mnogo za lica u trećem dobu.

 

„Jedan vid razonode, opuštanja. Nekada se desi da ne možemo da organizujemo igranku, zbog određenog praznika ili slično, i odmah dobijamo pozive - kada će biti nadoknađena? Ljudi su jednostavno navikli na to, a mnogi su samci i ovo im je jedini način da izađu negdje, provesele se i razgovaraju“, rekao je Stanojlović.

 

On navodi da je svaka godina za penzionere teška, ali da postoje određeni pozitivni pomaci.

 

„Veliki pomak je to što smo u pvom redu isplate, na trezoru, pa penzije ne kasne. Sa Vladom Republike Srpske imamo dobre odnose, svake godine pošaljemo naše penzionere na desetodnevnu rehabilitaciju u banje Srpske. Ove godine smo ih poslali 74, a još 50 o trošku Udruženja. Sa Gradskom upravom grada Bijeljina takođe imamo dobru saradnju. U 2023. smo dobili 70.000 KM za jednokratne pomoći i druženja“, zaključio je Stanojlović.