Spasenija je jedna od onih ne tako brojnih ljudi koji su rođeni na ovaj datum.

Datum rođenja nije bitan, poručuje Spasenija, naglašavajući da je bitno s kim i kako dočekujete rođendan, a ne kada.

Spasenija je rođena 29. februara 1940. u zaseoku Đukići kod Šekovića. Bilo je to turbuletno i teško vrijeme, a rođendanima se nije pridavalo značaja kao danas.

Drugi svjetski rat

Njeno odrastanje obilježio je Drugi svjetski rat, priča sa sjetom i tugom starica.

– Otac mi je poginuo u ratu. Odrasla sam u domu za ratnu siročad. To su uspomene kojih se nerado sjećam. Život je nepredvidiv i nikada ne znate šta će vam donijeti. A moj život je pun lijepih, ali i teških doživljaja i događaja – kaže Spasenija.

Uprkos nedaćama i teškoćama i činjenici da život prema njoj nije bilo milostiv, Spaseniju krase toplina i vedar duh. Naučila je da se bori u životu, uči, cijeni male, ali važne stvari.

Posao

Trnovit put odrastanja u teškim ratnim i poratnim godinama nije je obeshrabrio. Našla je, kako kaže, svoje mjesto pod suncem.

– Po završetku školovanja počela sam da radim kao prva službenica u računovodstvu u Šekovićima, što je u tom periodu bila rijetkost i velika odgovornost i obaveza. Zbog nedostatka kadra morala sam pješke ići u Vlasenicu, koja je udaljena 20 kilometara, a sve da bih završila svoj posao – prisjeća se Spasenija.

Nije bilo lako, kaže, ali nije bilo izbora.

– Moja porodica važila je za vrijednu i domaćinsku, majka je bila obrazovana, a bila je i odbornik u poratnom periodu. Vjerovatno sam, s obzirom na sve što nam je učinio Drugi svjetski rat, ojačala u želji da očuvam uspomenu na porijeklo, da pokažem da se upornošću može uspjeti. Životno moto mi je bio „red, rad i disciplina“ i kada se toga pridržavate, uspjeh ne može izostati – kaže ova starica.

Lijepe stvari

Pamti Spasenija i lijepe stvari iz svog bogatog života.

– Daleke 1964. godine upoznala sam svog muža, profesora Marijana Jovanovića, s kojim sam zajednički život započela u Banovićima kod Tuzle. Dobili smo dvije kćerke, Ljiljanu i Natašu. I to je bilo naše najveće blago – priča Spasenija.

U Tuzlu su, priča, preselili 1978. godine, gdje je Marijan dobio posao finansijskog direktora tadašnjeg SIZ-a usmjerenog obrazovanja.

– Jedno drugom smo bili podrška u svemu. Porodica nam je uvijek bila na prvom mjestu, bez obzira na obaveze, ali nikad nismo zapostavljali naš doprinos društvenoj zajednici, njegovanju familijarnih, prijateljskih i komšijskih odnosa – ističe Spasenija.

Ni devedesete je nisu štedile

Devedesete su donijele rat koji ni ovu porodicu nije poštedio.

– Imala sam dva brata, Matiju i Mihajla. Na početku rata moj brat Matija je poginuo, a bez mog Marijana smo ostali u oktobru 1994. godine – sa suzama kaže teta Spasenija.

Godinama njeni najbliži obilježavaju njen rođendan 28. februara, okupe se i prisjećaju lijepih stvari.

Prema njenim riječima, nije važan datum rođenja, niti da ćete rođendan slaviti svake ili svake četvrte godine. Važno je, kaže, s kim ga slavite i da ga slavite u zdravlju, ljubavi i slozi.

– Važno je i da svaki dan u godini činite dobre stvari, pomažete drugima i njegujete ljubav, poštovanje, razumijevanje – poručuje starica.

Šale na sopstveni račun

Spasenija se često našali na račun rođendana svake četvrte godine.

– Bole me koljena, a doktor kaže da nije strašno s obzirom na godine. A ja mu kažem, “pa doktore kakve godine, tek mi je 19” – priča sa osmijehom starica koja je danas zakoračila u devetu deceniju.

Tako će danas uz bogatu trpezu, u razgovoru, šali i evociranju uspomena i sjećajući se dobrih i voljenih ljudi koji su obilježili njen život, Spasenija proslaviti rođendan. I redakcija Srpskainfo teta Spaseniji želi zdravlje i sreću.