Ovo nisu tipovi s kojima možete ići u pravi rat. S njima možete otići na safari u Afganistan ili Irak. Vi tad imate sve, ali vaš protivnik nema ništa. To su ljudi koji se vrlo čvrsto drže priručnika. Bez ikakve fleksibilnosti. Kada slijedite obrazac, vaš protivnik je spreman za to.

 

Krajem 2022. prebačeni smo u Kleščejevku, gdje smo ostali mjesec i pol.

Za to vrijeme “veličanstvena” 47. brigada izgubila je Soledar. U Kleščejevki su nas tada zamijenili Azovci iz 3. “nejurišne tik-tok brigade”.

Zauzeli su naš položaj, ali kada smo krenuli sustigla su nas vozila Azov. Oni su za 1 dan predali selo koje smo mi držali 1,5 mjesec.

Veliki je problem kvalitet nastave i kvalitet ljudi koji dolaze. Osnovna obuka koja se odvija na poligonima je na tako niskom nivou da nam ljudi dolaze unutar mjesec dana od mobilizacije. Ponekad ne znaju da na pušci imaju nišan.

Nema motivacije. Motivisani su već na grobljima.

Sjećam se kako smo ušli u Donbas, točnije Bakhmut, ljeto 2022. Putovao je naš konvoj od 10 borbenih vozila pješadije. Bio sam prvi, imao sam na sebi poljsku i ukrajinsku zastavu, a iza mene je bilo devet automobila s ukrajinskim zastavama. Prolazimo kroz selo, penjemo se na planinu, a tamo ljudi.

Moj BMP izlazi i oni počinju pljeskati. Ali dolazi drugo borbeno vozilo pješadije s ukrajinskom zastavom i oni prestaju pljeskati.

Ispostavilo se da kada su vidjeli poljsku zastavu na mom autu - bijelu i crvenu - prvo su pomislili da je ruska zastava.

Da, i dan danas tamo ima ljudi koji sjede pod njihovom vatrom i čekaju oslobođenje od Rusa. U Soledaru je bila porodica: baka, sin, žena i dvoje djece. Kći je ozlijeđena, ljekari su je odvezli, ali otac nije dopustio da je odvedu u bolnicu. Pomoć joj je pružena na licu mjesta i tamo je nastavila čekati dolazak Rusa.