Privatno, rekao bih da sam skroman, ne volim puno gužve, mada je to sastavni dio posla kojim se bavim. Otvoren sam i komunikativan ali volim da imam i neki svoj mir i vrijeme koje provodim sa prijateljima. Kroz karijeru sam upoznao mnogo ljudi i mnogi su brzo i prošli kroz moj život. Imam puno poznanika a sretan sam jer su mi prijatelji njih nekoliko sa kojima sigurno više od 35 godina dijelim sve dobro i loše što mi se dešava u životu. Takva prijateljstva su u današnje vrijeme rijetka i zato ih mnogo cijenim.“

O svojim fudbalskim počecima Petev kaže:

„Od kako znam za sebe volim fudbal i sve oko njega. Već kao dijete sam bio posvećen i sva moja interesovanja vezana su za ovu igru. To je mislim i normalno jer kao i svako dijete rođeno sedamdesetih godina prošlog vijeka na ovim prostorima, nismo imali mnogo opcija. Možda su bila samo dva TV kanala, i moji drugari i ja smo uvijek čekali da gledamo neke fudbalske utakmice. Jednostavno, lopta je bila sastavni dio mog života i nije mogao da prođe ni jedan dan bez fudbala. Svima nama je to bila omiljena igra. Vjerovatno neko ko je rođen devedesetih ili poslije to neće moći da razumije, ali mi smo stalno bili napolju i trčali za loptom. Mogu reći da smo imali sretno i bezbrižno djetinjstvo sa puno ljubavi.“

Koliko je Ivaylo porodičan čovjek?

„Ne mislim da sam baš najbolji primjer jer sam u posljednjih 20 godina uglavnom van kuće. Sigurno je da nisam konvencionalan otac i suprug, zato što je posao kojim se bavim vezan za česta putovanja i promjene sredine i što sam u poslu „luđak“, odnosno totalno posvećen. Zato mi je ponekad žao što sam propustio odrastanje svoje kćerke. U jednom trenutku je bila mala djevojčica a sada već studentkinja i taj period ne mogu vratiti. Fali mi više porodičnog života, ali čovjek se mora u jednom trenutku odlučiti a i trenerski posao zahtijeva i neke kompromise. Naravno da ovakav način života teško pada mojim najbližim, ali su oni to prihvatili i njihova podrška mi puno znači. Priznaću, nije mi bilo nimalo svejedno sve ovo što se dešavalo oko mog izbora za selektora. Moja porodica je to pratila i nisam im mogao objasniti zašto su protiv mene. Razgovarali smo i nisu baš bili raspoloženi za moj dolazak ovdje. Međutim, kao i mnogo puta ranije, prihvatili su moju odluku i mogu slobodno reći da nemam njihovu podršku i ljubav teško bih izdržao sve ovo. S druge strane i ja se trudim da ih ne razočaram i da budem najbolji što mogu i u ovom poslu ali i kao muž, otac, sin.“

Novoizabranom selektoru BiH nije strana zemlja…

„Dosta toga sam već znao o Bosni i Hercegovini. Kroz igračku karijeru sam stekao velikog prijatelja u Emiru Obući kad je on došao u Liteks. To prijateljstvo traje i danas. Uz njega sam davno stekao simpatije prema ovoj zemlji, hrani, muzici, ljudima. Osim toga, radio sam u susjedstvu, u Zagrebu, gdje je takođe bilo igrača iz BiH. Nije slučajno da su mi ćevapi omiljena hrana, da volim Dinu Merlina i muziku sa ovih prostora a sad kad sam tu, moći ću još više naučiti o vašoj zemlji.“

Koliko se mentalitet naroda u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj razlikuju ?

„Mislim da smo dosta slični. Bosanci i Hercegovci i Bugari imaju sličan mentalitet. Nema na Balkanu previše razlika između ljudi koji tu žive. Možda se zato i ne osjećam kao stranac a svakako je to i zbog mnogo dragih ljudi koje imam ovdje. Osjećam se jako dobro i nije baš da su svi bili negativno raspoloženi prema meni. Za ovo kratko vrijeme u Sarajevu, dobio sam podršku od ljudi koje sam tek upoznao i to mi puno znači.“

Spomenuli ste nekoliko puta da se dobro nosite sa pritiscima. Oni koji vas bolje poznaju sigurno će potvrditi da ste emotivan i temperamentan čovjek pa onda vam sigurno nije bilo svejedno kako su vas pojedini novinari dočekali na predstavljanju?

„Mislim da nije u redu odmah imati predrasude prema nekom koga ne poznaješ. Meni nije problem ako pogriješim da pružim ruku i kažem „izvini, ja sam pogriješio“. Nije u redu reći da je neko dobar ili loš ako ga ne poznaješ. Nažalost, u današnje vrijeme stavljaju se svima različite etikete a malo se vodi računa u tome da se radi o čovjeku. Međutim, na meni je da svojim radom pokažem zašto sam tu.“

Kroz igračku i trenersku karijeru bilo je ljudi čije savjete je prihvatao, od kojih je učio ali se Petev uvijek trudio da nađe neki svoj put i da lični pečat svemu što radi. Tako i kad je riječ o uzorima, ne može izdvojiti ko je imao najveći uticaj na njega.

„Uvijek sam u bilo kojoj sferi života želio i težio da sam nešto novo naučim. Bilo je mnogo vrhunskih trenera sa čijim sam se radom susretao kroz karijeru, i koji su sigurno na neki način uticali i na moj razvoj ali sam se uvijek trudio da nikoga ne kopiram već da gradim svoj način rada. Naravno, od svakog sam imao priliku da nešto naučim ili „ukradem“. Mnogo čitam, gledam i učim. Kad se umorim od fudbala, odmaram se gledajući utakmice, dakle opet fudbal. Edukujući se za trenera stažirao sam u Barseloni, Espanjolu, Valensiji, Evertonu. Imao sam tu priliku da mnogo naučim i kroz praktičan rad usvojim i uklopim u neku moju viziju. Ne može se raditi na „copy/paste“ način, to je nemoguće, ali od drugih stručnjaka se može ponešto prihvatiti što će vam pomoći u ličnom usavršavanju i napredovanju.“

Treneri uglavnom imaju neki sistem igre koji preferiraju. Koji je to Vaš?

„Većina ekipa koje sam vodio je igrala u formaciji 4-2-3-1. To je sistem koji je proizveo najbolji rezultat u mojoj karijeri, a nije mnogo komplikovan i brzo se usvoji. Da ne bi bilo zabune, ne govorim da će tako igrati i reprezentacija.“

Selektor „Zmajeva“ nema klub za koji navija ali izdvaja:

„Kad sam bio mlađi, npr. u devedesetim sam volio Milan za vrijeme Van Bastena, Guulita i Rijkaarda. Uglavnom simpatišem onaj tim koji u određenom trenutku igra fudbal koji mi se sviđa, kao što je bio Liverpool prošlih godina i sl.“

Petev smatra da se na ovim prostorima uvijek igrao kvalitetan fudbal a posebno naglašava trenerska imena koja su značajna i u svjetskim okvirima:

„Bilo je ovdje zaista velikih igrača i trenera. Jednostavno, na ovim prostorima se rađaju talentovani igrači a neki treneri imaju veliki ugled i u svijetu. Tu prije svega mislim na Ivicu Osima, zatim Bajevića, Halilhodžića, Sušića. Osjećam veliko poštovanje za sve što su oni napravili a sigurno ima i drugih stručnjaka koje ovom prilikom nisam spomenuo.“

Mada je Sarajevo jedan od gradova koji se Petevu dopada, ipak je na kraju otkrio koji grad mu je najdraži.

„To je Beč. Obišao sam mnogo zemalja i gradova, ali u Beču sam se osjećao nekako posebno. To je i meni bilo čudno jer sam upoznao mnoge zemlje, gradove i kulture međutim Beč je grad koji je ostavio najveći utisak na mene i to mi je omiljeni grad.“