Foto: Srpskainfo/TOMS KALNINS/EPA
Bavljenje bitkoinima rudarski je posao, a koliko je težak najbolje znaju Neda Lazić i njen suprug, koji su 2012. godine prodali 300 bitkoina da bi otputovali u Indiju. Da to nisu uradili, danas bi imali 10 miliona evra.
Da, dobro ste pročitali, bračni par Lazić vlasnik je
vjerovatno najskupocjenije karte za Indiju. No, krenimo redom. Otkud Lazići
tako rano u svijetu bitkoina kada gotovo niko u Srbiji nije ni znao šta je to,
prenosi Blic.
– Suprug je počeo da se bavi bitkoinima 2010. godine
po preporuci prijatelja. Pošto su poznavali IT tehnologije, hardver i softver,
krenuli su od kupovine polovnih grafičkih kartica i sklapanja prvih “mining”
mašina za rudarenje. U tom trenutku ja sam samo djevojka kompjuterskog gika,
koji za moj ukus provodi previše vremena za kompjuterom, radeći, ali igrajući i
igrice. Djelovalo mi je kao još jedna razonoda na koju gubi dragocijeno vrijeme
– otkriva Neda Lazić.
Kako kaže, tadašnjem dečku je to bilo nešto novo za
učenje i otkrivanje, takoreći nova igračka, a od koje možda jednog dana može
nešto da se i zaradi. Njegov životni san je da ima perpetuum mobile biznis
model, učinilo mu se da je ovo možda baš taj – apostrofira Lazićeva.
I ubrzo je ta igračka dečka počela da donosi novac.
- Samo što tad još nije bilo mjenjačnica za konverziju
bitkoina u druge valute. Mt Gox mjenjačnica je bila tek u osnivanju, tako da je
u početku gomilao te koine nadajući se čudu u budućnosti. U to vrijeme je
pravio dva koina dnevno. I samim tim zarađivao oko pet do 10 dolara na dan ili,
kako je rekao kad smo otišli dvije nedjelje na ljetovanje u Grčku, taman da
isplati benzin dok uživamo na plaži. Inače, njegovi poznanici koji su u to ušli
godinu dana ranije su 2009. pravili i po 20 bitkoina na dan – objašnjava
sagovornica.
U to vrijeme prije bitkoina trebalo je izrudariti
grafičke kartice.
– Sklapale su se mašine od polovnih komponenti za PC
računare. Glavni trošak su struja i investicija u grafičku kartu. Najveći
problem je bio kako doći do grafičkih kartica jer ih je manjkalo na tržištu i
tu je njegova snalažljivost došla do izražaja. Donosila sam mu ih ja sa
putovanja, moji roditelji, prijatelji, neuki IT preprodavci – smeje se Neda.
Međutim, kako je Neda donela grafičke kartice to
jest bitkoine sa putovanja, tako ih je i odnijela. I to opet na putovanje – u
Indiju.
– Odlučila sam da prodamo 300 bitkoina i odemo na
odmor, a tadašnji vjerenik je poklekao pod pritiskom. Ubjeđivao me je da će
vrijednost koina do kraja 2012. skočiti na 1.000 dolara sa tadašnjih tri ili
osam dolara. Ja sam kao iskusna poslovna žena smatrala to praznom pričom i
čudila se njegovoj naivnosti. Ironija je da ja danas radim kao menadžer za
strateško planiranje u jednoj poznatoj kompaniji i jedna od ključnih stavki mog
posla je predviđanje trendova. Nažalost, u ovom slučaju sam bila zaslijepljena
takoreći protestantskim vaspitanjem – rad, rad i samo rad. I nisam pokazala
vjeru u ideale, pa i iskustvo svog tadašnjeg verenika – naglašava Neda.
Kako kaže, bavljenje bitkoinima smatrala je
besmislenim rizičnim mešetarenjem.
– A kako nas je poznanica nedjelju dana pred put
prevarila za avio-karte za Indiju i praktično nam ukrala novac, što je posebna
priča srećno riješena na sudu, bitkoin se učinio kao jednostavno rješenje za
vađenje štete. U ovom trenutku vrijednost tih avio-karata do Goe u Indiji je
takoreći 10 miliona evra, s tim što cijena skače više puta na dan. Skoro sam
sigurna da je ovo jedna od najskupljih avio-transakcija u svijetu, zamalo me je
koštala i braka. Znam za nekoliko brakova koji nisu preživjeli ovaj scenario.
Kako moj kum kaže, to što smo prodali koine nam je spaslo brak. U suprotnom bi
me uveliko zamijenio za mlađi i zgodniji model koji svakako ne prigovara –
smije se sagovornica.
– Meni je mnogo više krivo nego suprugu. Moj suprug,
ipak, uživa u svom svijetu kompjutera, i to mnogo bolje podnosi, za njega je to
samo još jedna igrica. A što se tiče koina, sad moram da ih kupim kao i svaki
smrtnik, to mi je kazna – zaključuje sa setom Neda.
Danas se znatno teže rudari
Koliko je Nedi Lazić teško da priča o potrošenih 300
bitkoina, još joj je vjerovatno teže da poredi ovaj posao nekada i sada.
– Nekada su troškovi rudarenja bili neuporedivo
manji, ali su se koini mnogo lakše pravili, čak po dva u danu. Današnje mašine
su više od 1.500 puta brže, ali je mnogo teže napraviti jedan koin, jer što
više ljudi učestvuje u rudarenju, to raste težina pravljenja jednog. Nekada su
se time bavili samo kompjuteraši, danas to može da radi ko god želi i ima novca
za rizik – kaže Neda i dodaje da su u to sad uključene kompanije, banke, investicioni
fondovi.