Naime, s obzirom na to da Evropa strahuje da se Rusija u narednih nekoliko godina priprema da napadne zemlje na istoku EU, tenzije na zapadnom Balkanu igraju veliku ulogu u njihovim planovima u politici prema Rusiji.

Donald Tramp, predsjednik Amerike, očigledno nije zainteresovan za zapadni Balkan, ali želi da odvoji Rusiju od Kine, jer Kinu vidi kao najveću globalnu prijetnju za budućnost Amerike.

Ako bi se uspio dogovoriti s Vladimirom Putinom, predsjednikom Rusije, o završetku rata u Ukrajini, Tramp vjeruje da je moguće postići globalni dogovor s Rusijom, prvo da se Rusija odvoji od Kine, a onda da se dogovore o drugim globalnim problemima, poput Irana, Sirije i drugih pitanja.

I tu se čini da bi zapadni Balkan mogao imati neku ulogu, jer se čini da je Putin spreman da pregovara s Trampom o prepuštanju regiona za koji on nije suštinski zainteresovan, u zamjenu za veće razumijevanje o regionima koji su bili dio bivšeg sovjetskog bloka, a koji su njemu životno važni.

Naime, Rusija vjeruje da je s Amerikom u Jalti postigla trajni dogovor o svijetu nakon Drugog svjetskog rata o tome da nijedan blok, radi očuvanja svjetskog mira, neće prelaziti u interesnu sferu svog rivala, i čini se da je namjera Putina da sa Trampom ispregovara resetovanje svjetskih odnosa na tim osnovama, jer vjeruje da je Zapad, prvenstveno NATO, taj dogovor nakon raspada Sovjetskog Saveza prekršio.

U tom smislu se može tumačiti da je Putin spreman da pokaže fleksibilnost na zapadnom Balkanu i u BiH, kao znak "dobre volje" za dalje zajedničke politike.

Iako je, kako se čini, Tramp spreman da Putinu izađe u susret, to se vjerovatno neće desiti i to iz nekoliko razloga.

Prvo, EU i Velika Britanija ne žele da se odnosi u Evropi određuju bez njihovog učešća, i namjeravaju signalizirati Trampu da su spremni da idu do kraja, uključujući i raskidanje dogovora o bezbjednosnoj saradnji, što, prije svega, uključuje stvaranje evropske bezbjednosne arhitekture bez američkog učešća i kupovine komponenti američke vojne industrije. Amerika to neće moći dozvoliti, i to ne samo zbog potencijalnog gubitka velikih ugovora o kupovini američkog naoružanja, već i zbog toga što bi to značilo i veliki gubitak za američki prestiž.

Već se vide pojedinačni glasovi u američkom Kongresu koji se protive Tampovom planu da prvi put poziciju komandanta NATO snaga prepusti Evropljanima, što bi bio prvi korak ka izlasku Amerike iz te organizacije, a čini se da će otpor među republikancima Trampovim globalnim planovima s Putinom samo rasti. Iz toga se čini da će se Amerika držati svoje tradicionalne uloge u EU.

Drugo, Evropljani su spremni uložiti do hiljadu milijardi dolara dodatnih sredstava u jačanje vojnih kapaciteta, jer smatraju da će samo tako moći odbraniti ono što  vide kao vlastiti interes na evropskom kontinentu. Evropa, kao i Amerika prije Trampa, vjeruju da svaki narod ima pravo da samostalno odluči kojem bloku se želi priključiti, i smatraju da su zemlje istočne Evrope, bivše članice Varšavskog pakta, same odlučile da žele da budu dio zapadnih integracija, i spremna je taj princip braniti svim sredstvima. 

Treće, kako sada izgleda, zahvaljujući otporu Ukrajinaca, Rusija neće uspjeti da preuzme kontrolu nad cijelom zemljom, koja je više nego ikad ranije motivisana da se priključi EU, a po mogućnosti i NATO-u. Ako se Ukrajina "izmakne" ruskim planovima, teško je očekivati vraćanje globalnih odnosa u Evropi na hladnoratovski nivo.

I tu se ponovo vraćamo na BiH, u kojoj trenutna ustavna kriza prijeti da eskalira, a Evropa je svjesna da, ako želi da je Tramp i Putin shvate ozbiljno, ovu krizu mora riješiti u svoju korist, ako je moguće, mirnim sredstvima.