Košević, nezaposleni mašinski inženjer, kaže za Srnu da je na ideju da počne šiti maske došao kada je vidio da ih nema po apotekarskim rafama i da ljudi bezuspješno pokušavaju da ih nabave.

Za šivanje prve maske, čiji je kroj našao na internetu, trebalo mu je 20 minuta, a sada ih šije za sedam-osam minuta.

"Maske šijem od svega što može koristiti kao operativni materijal. Tako da se one mogu prati na visokoj temperaturi i trajnije su od ostalih“, ističe Jovan.

Prve maske poklonio je komšijama u zgradi za izbjeglice i socijalno zbrinjavanje u Ovči, koje je, kao i njega, rat devedesetih godina doveo u Srbiju i koji znaju šta je nevolja, solidarnost, ali i disciplina.

"Većina poštuje karantin, a mi smo tu jedni za druge i čuvamo se međusobno", naglašava Jovan, koji je imao samo trinaest godina kada je iz rodnog Benkovca u nepreglednim kolonama prognanih u "Oluji" došao u Srbiju.

Jovan navodi da je uočljivo da se ljudi plaše zbog tenzije i neizvjesnosti,ali da nema one panike kakva je bila za vrijeme NATO-bombardovanja 1999. godine.

"I sada nas vojska čuva, ali u bolnicama i na ulicama", ističe Košević. On navodi da su uslovi pod kojim prima terapiju od uvođenja vanrednog stanja u Srbiji 15. marta - besprijekorni.

"Sve je sterilno..Uveli su UV-lampe, koje ranije nisu imali, temeljno peremo ruke, ništa ne dodirujemo", objašnjava Košević, koji je od avgusta 2018. godine ponovo na dijalizi jer mu je organizam odbacio bubreg koji mu je prethodno transplantiran.

Jovan vjeruje da će u skoroj budućnosti ponovo dobiti novi organ i šansu za kvalitetniji život, a da će Srbija dobiti bitku protiv "nevidljivog neprijatelja" uz što manje žrtava.

"Moramo biti prisebni, optimistični i nesebični i poštovati pravila. Ona nisu tu da se krše", poručuje hrabri Košević.