U porodici Zonić, s koljena na koljeno, prenosi se ovaj stari zanat.

Najpoznatiji su po proizvodnji alata za košenje, tekozvanih kosa varcarki. Njihove kose imaju čak i američki predsjednici!

Pisani podaci o tome da je radionica porodice Zonić nastala 1569. godine nalaze se u muzejima Banjaluke, Beograda, Sarejeva i Beča.

Nisu oni bili jedini. Nekada je u Mrkonjić Gradu bilo čak 36 kovačkih radnji.

U bivšoj Јugoslaviji bili su najpoznatiji po izradi tzv. kosa varcarki koje su dobile ime po starom nazivu Mrkonjić Grada, Varcar Vakufu.

Kovač Ahmo Zonić kaže kroz šalu da su skoro sve televizijske kuće svijeta snimale prilog o njemu i njegovom zanatu, osim jedne.

"Sjeverne Koreje! E ta nije bila! Sve su televizije svijeta bile, naročito strane: Bi-Bi-Si, američka, hrvatska, Srbija! Sve su bile, samo nije ona!", kaže Zonić, prenosi RTRS.

"Svakog proljeća kovači vrijedno spremaju kose. Nekada je hiljade kosa izlazilo ispod nakovnja. Danas mnogo manje, ali istog kvaliteta", kaže Ahmo.

Ono što svaki majstor prvo pita i treba da zna jeste da li će se kositi u ravnici ili u brdskim predjelima i prema tome pravi kosu. Postoje i takmičarske kose. One su nešto duže i teže. U jednom trenutku čak tri osobe potrebne su da bi se napravila kosa. Nekad su kose bile mnogo cjenjenije, kaže Ahmo.

"Nekada, kad je moj otac radio, za jednu kosu dobijao je ovcu i jagnje! A sad moja kosa vrijedi dva kilograma pečenog mesa, ili dvije šteke cigara, ili dvije gajbe piva. Nažalost", ističe Ahmo.

Osim kosa, Zonići proizvode sve za poljoprivredu: plugove za oranje, kosne alate, bruseve, sačeve, motike, noževe sklopce, čakije, sjekire, čekiće, potkovice, uzengije. Najviše narudžbi imaju iz Srbije i to za kose i noževe sklopce kao suvenire. Kako koja generacija dolazi, tako uvodi i neke nove proizvode, pa tako sada prave i kovane ograde.

Pet stotina godina tradicije. Pet vijekova porodica Zonić s koljena na koljeno prenosi tajne zanata. I ne samo tajne. Prenose i ljubav. Ljubav prema kovačkom zanatu, vatri i vodi, kosama varcarkama.