Medicinska sestra na ortopediji u Opštoj bolnici Paraćin Snežana Tomić, podijelila je u svojoj ispovijesti i dočarala sve te emocije i stanja kroz koje je prolazila na putu do ozdravljenja. Poslije borbe koja je trajala više od 20 dana, sada je konačno ponovo sa svojom djecom. A njena borba za život i vazduh počela je 26. marta kada je dobila temperaturu koja je u jednom trenutku iznosila i 40 stepeni i koju nijednim lijekom nije mogla da spusti.

– Osjetila sam kao da mi neko melje tijelo u vodenici za meso, nemoć ogromna, neizreciva riječima. Pošto je bio policijski čas, nisam imala drugog izbora sem da čekam jutro. Djecu sam odmah izolovala, otišli su na sprat da tamo budu – opisuje Snežana.

Sljedećeg dana je, kako kaže, jedva ustala i otišla u kovid ambulantu gdje je pregledana i gdje je dobila terapiju, poslije čega je poslata kući.

– Dolazim kući, iscrpljena, iznurena, bolesna do kosti, pijem terapiju, temperatura i dalje 40 stepeni, ne pada. Sviće naredni dan, ni za gram se ne osjećam bolje, temperatura me lomi, glavu ne mogu da podignem, nemam snage ni vodu da pijem – navodi Paraćinka.

Već narednog dana, otišla je do grudnog odjeljenja u Paraćinu, gdje joj je rečeno da prvo mora u kovid ambulantu. Snežana je prošle godine preležala upalu pluća poslije čega ona više nisu bila ista. Primljena je u kovid ambulantu gdje je dobila još antibiotika i ponovo je poslata kući. Dva dana kasnije, Snežana se ponovo javila ljekarima, poslije čega je prebačena na grudno odjeljenje paraćinske bolnice.

– Djeca su mi ostala sama, dva sina i kćerka trudna, buduća ponosna mama blizanaca. Doktorka sa grudnog mi kaže: “Snežo, ja ću tebe da pošaljem za Beograd”. Znači, vrag je odnio šalu, svjesna sam, znam, osjećam, osjećam da mi se stanje pogoršava. Telefon odjednom kreće ludački da zvoni bez prestanka. Zovu me i znani i neznani, a ja ne mogu da govorim, ne mogu da dišem, ne mogu ni da držim telefon. U meni sve vrišti, pustite me, pustite me ljudi,  ja svoju djecu više nikada vidjeti neću. Ne znam više ništa sem da mi je loše, osjećam obruč mi se oko grudi steže, sve teže i teže dišem, guši me. Krećemo sanitetom, ležim na krevetu, borim se za vazduh – navodi medicinska sestra.

Snežana je opisala i svoje osjećaje kada je stigla u Zemunsku bolnicu.

– Dolazimo, prilaze doktori, sestre, svi uniformisani, pod maskama, vizirima, naočarima, obučeni u skafandere, sa rukavicama… Prihvataju me, lijepo, humano, ljudski. Liježem na krevet, smještaju me, kiseonik mi daju, maska na usta, udišem , lakše je, dišem, lakše je, dišem…. Odmah, ma nije prošlo ni pet minuta čini mi se, već primam infuziju – priča. U tim trenucima kada se borila za vazduh, kada je konačno mogla da udahne, mislila je svom najmlađem sinu.

– Sjetim se mog najmlađeg sina, ima samo šest godina. Pitao me je: “Mama je l’ nećeš ti meni da umreš”, a ja mu kažem: “Neću sine”. Suze naviru na oči, Bože, ne dozvoli da slažem dijete, djeca se ne lažu, obećanja koja se daju djeci uvijek treba da se ispune – navodi ova medicinska sestra.

– Suze, strah, bol, vazduh, udah, fali mi , fali mi vazduha. Nemam osjećaj u ustima nikakav, nista nema ni ukus, ni miris. U narednim danima bila sam veoma ozbiljan kandidat za respirator. Teško je, saturacija varira, iz minuta u minut, 86, 84, 89, 75, 80, 78, 92, 78… Vrijeme prolazi. Osjećam da mi sa lica ustvari sa sluzokože sa obraza iznutra u ustima, otpada sluzokoža, kao da se ljušti, otpadaju parčići. Ja ih gutam, jedem sa ono malo hrane koju jedva progutam.

Dvadeset i više dana sam ležala u bolnici, ali nisam imala predstavu da je prošlo toliko jer vrijeme kao da je stalo za mene i čekalo da vidi šta će biti sa mnom, da vidi hoću li da pobijedim virus. I pobijedih, zahvaljujući osoblju zemunske bolnice, zahvaljujući mom bratu koji me ni na sekund nije ostavio samu, zahvaljujući divnoj doktorki plemenitog srca Veroslavi Stanković – govori i prisjeća se dana kad je krenula kući.

– Eto dođe dan da idem kući, 21.04.2020. došla sam kući, srećna sam…. Djecu ne mogu da zagrlim, ali pogled na moje mačiće, vraća mi mir u srce i dušu, sve će sada biti bolje… tu sam na sigurnom, tu sam sa mojom zlatnom djecom…. moja zlatna djeca, čuvali su se međusobno i bili su vrijedni, čuvali su lijepo mlađeg brata. San neće na oči ali neka, ne moram da spavam….hoću djecu moju da gledam. Mislila sam vidjeti ih više neću – priča ona, prenosi Telegraf.