A opet je zadovoljan, iako mu epidemija korona virusa nije dozvolila da cijelu maršutu zgazi pješice, Rusima demonstrira svoju snagu, pa ni da upozna Vladimira Putina i pokloni mu rakiju. Od 2.640 kilometara koliko je planirao da prepješači, na nogama je prevalio 2.100.

Onaj ostatak koji je prešao na točkovima bila je nužda. Da je sve ispalo kako je želio ne bi već dvije nedjelje bio u svojoj kući “izdržavajući” samoizolaciju, nego u Rusiji, pripremajući se da ostvari san, prenosi Blic.

Milovan je 15. februara iz rodnog Užica krenuo ka Moskvi, voljan da pješice dođe u rusku prestornicu i uoči vojne parade na Crvenom trgu pokaže snagu – da 100 metara, natovaren sa 100 kilograma cementa, pretrči za manje od 15 sekundi. Generalnu probu pokazne vježbe imao je u Užicu pred sam polazak.

Supermen je 2012. pješačio iz Užica do Londona i tamo se, u osvit Olimpijskih igara, upisao u Ginisovu knjigu rekodra trčeći sa teretom. U novu odiseju, nazvanu “Putinu u pohode”, krenuo je osam godina stariji. U rancu u kome je ponio najosnovnije bila i čutura za Putina.

– Kroz Srbiju sam putovao 10 dana, kroz Mađarsku i Poljsku po 12, kroz Slovačku četiri, Rusiju osam. Belorusiju sam prešao u kamionu, a posljednjih 150 kilometara do Moskve automobilom – priča za Blic Milutinović.

Prešao je Milovan pola Evrope u jeku epidemije korona virusa i doživio mnoge neprijatnosti noseći na leđima montiranu sliku njega i Putina. Ne zna, kaže, kada se osjećao nelagodnije, da li kada su se sklanjali od njega, možda zaraženog stranca ili kada su se pred njim mrštili zbog Putinovog portreta. Ili kad je nailazio zbog korone zatvorene prodavnice i restorane.

– U Mađarskoj sam ušao u jedan hotel da prenoćim, ali mi nisu dozvolili jer su u hotelu odseli i radnici iz Ukrajine. Poljak me je usred ručka, koji sam jedva dočekao da konačno pojedem nešto kuvano, istjerao iz restorana jer baš tada poljska vlada zabranila rad ugostiteljima. Istjerao me je na mećavu toliko jaku da nisam znao da nađem put i da sam zaboravio da prekinem telefonsku vezu sa kćerkom. Poslije mi je mobilni operater, zbog duga koji sam napravio, isključio telefon. Naredna četiri dana sam bio bez telefona i mogućnosti da se javim najbližima i pratim mapu puteva. Narednih 200 kilometara prošao sam pored 10 hotela i svaki je bio zatvoren. U poljskim marketima su me gledali popreko zbog Putinove slike. Ruska policija me je, mokrog od znoja kao da sam iz vode izašao, dva sata držala na hladnom vjetru koji im je skidao kape. Dok nisu provjerili ko sam i šta sam i pustili me dalje, šetao sam naprijed – nazad deset metara u prečniku da se ne smrznem – prepričava Milovan Milutinović.

Jednom kroz Rusiju, kaže, zaustavili su ga na putu i odveli u laboratoriju da ga testiraju na koronu. U gradove nije svraćao, pa je strah od korone viđao samo na putevima, svratišima uz njih i na državnim granicama.

– Dvadeset puta sam spavao u hotelima, isto toliko pu šumama, jarugama i klupama. Jednu noć negde kroz Mađarsku blizu Slovačke sam se probudio i pokušao da se okrenem, ali neka sila mi nije dala. Shvatih da me je zavijao sniheg. Pio sam mlijeko i najviše jeo ribu i hlheb koga sam ostao željan prethodnih šest mheseci držeći dijetu. Smršao sam devet kilograma i poderao tri para patika – veli on.

Na poljskoj – beloruskoj granici je prekinut njegov san da cijelu maršutu prepješači. Od poljskog policajca je čuo da u Belorusiju ne može ući pješice.

– Morao sam da se vratim 50 kilometara nazad. Na jednom parkingu sam slučajno vidio kamion užičkih registracija i upoznao mladića koji je iz Holandije vozio 25 tona krušaka za Sankt Peterburg. Primio me je u kamion i sa njim sam, zahvaljujući vozačkoj dozvoli za sve kategorije i predstavljajući se kao suvozač, ušao u Belorusiju. Carinik je pitao vozača: “Zašto su ti dali tako starog kolegu”, a on im je odgovorio: “Procijenili su da treba neko iskusan, kruška ne može da čeka”. Nije Bjelorus bio naivan, ali me je pustio. Ludu sreću sam tada imao. Tek što smo ušli u Bjelorusiju, vozaču je stigla informacija: “Ni preko jedne granice više ne puštaju dvoje u kamionu” – sjeća se Užički Supermen.

Poslije svega ne može ga niko razuvjeriti da nema ravnije zemlje od Poljske i čistije od Bjelorusije i da ima malo ima divnog naroda kao što su Slovaci.

U kući jednog prijatelja u Podmoskovlju je proveo nekoliko dana namjeran da tu ostane do vojne parade, osluškujući od srpske ambasade u Moskvi da li će mu biti omogućeno da upozna Putina i pokaže mu koliko je snažan.

– Nije bilo šanse. Em, nisam imao papire da toliko dugo ostanem, em je naša ambasada instirala da se vratim. Sa još 150 naših državljana sam se vratio u Srbiju. Imam obećanje ambasadora Miroslava Lazanskog da će mi, ako se stvore uslovi, organizovati put u Moskvu na paradu ako je uopšte i bude. Ako ne, držim ambasadora za riječ da će Putinu pokloniti rakiju koju sam mu donio – poručuje Milovan Milutinović.

Eto ga kući, tri puta ga dnevno zove policija da provjeri da li se pridržava samoizolacije. Ako ništa, poslužiće mu ovi dokoni dani da se posveti knjizi i predstojećim ispitima. Milovan je student treće godine i želi da u narednih šest – sedam godina doktorira fizičku kulturu.