Mirza Kusturica, dio ekipe Hitne pomoći iz Brčkog koja je prva stigla na mjesto helikopterske nesreće u Goricama, govorio je za „Avaz“ o svemu s čime su se suočavali, ali i o problemima sa kojima se susreće ova zdravstvena ustanova.

– Kada dobiješ poziv kao juče, ne razmišljaš o tome kojim vozilom ideš, kakvu opremu imaš i ko ide s tobom. Kada dođeš na mjesto nesreće kao juče, ne razmišljaš emocionalno, humano ni ljudski. Razmišljaš profesionalno, bez emocija i s maksimalnom profesionalnošću.

Kada uđeš u helikopter koji je pao na zemlju, pun krvi, dijelova tijela, jauka i poziva za pomoć bolnih i na smrt preplašenih vojnika, ljudi, očeva, sinova, roditelja, djevojke mojih godina, pilota koji je svjestan šta se dogodilo, ali se ne žali na svoju bol, već, brinući za kolege, jeca i pita koliko ih je i kako su – radiš, goriš, nemajući vremena za bilo kakvo drugo razmišljanje osim o tome kako maksimalno pomoći i dati sve od sebe za te živote – rekao je Kusturica za „Avaz“.

Kaže da se tada na intervenciju ide neispravnim vozilom, bez odgovarajuće opreme i bez koordinacije sa ostalim službama, koje su, kao i oni, dale sve od sebe, improvizovale i pomagale onako kako su mogle i znale.

– Zapitaš se, nažalost, koliko ovom sistemu vrijede znanje i zalaganje tvojih kolega i tebe, u gradu s budžetom od pola milijarde, u stranački podobnom i društveno pogubnom sistemu. Jer, kada stigne poziv kao juče, nema stranke, vladara ni šefa. Imaš sebe i ekipu oko sebe.

Na moju sreću, ekipa je bila na 200 odsto. Stručni, profesionalni i ljudi. A poziva kao jučerašnji bilo je i ranije, u drugim okolnostima.

Pitanja za građane našeg grada: Ko vas liječi? Kome prvo idete u ruke? Za koga glasate? Da se grad s budžetom od pola milijarde ne stidi da pošalje jedno neispravno vozilo na nesreću kao jučerašnju – upitao je.

Upitao je i šta bi bilo da su posao obavljali stranački podobni, a ne stručno sposobni ljudi.

– I ne samo juče, nego i mjesecima unazad – koliko ste zaista stručne pomoći dobili? Da li zaista vrijedi taj glas, taj mentalitet, taj tor u kojem ste zarobljeni? Vrijedimo li mi, naši životi i životi naše djece?

Probudite se, narode. Nije kasno, ali kasnite!

Ja radim 12 godina u Hitnoj pomoći. Dvanaest godina molim i tražim promjene, trpim torturu, ponižavanja i sva zla stranački podobnih, u korist građana. I ne tražim ništa osim bolje usluge.

Koliko je to zaslužno, pitanje je, jer ja, čak ni u manjini, ne mogu mnogo. Ali ako se zajedno zapitate, racionalno i ljudski, vjerujte mi da vrlo lako može biti hiljadu puta bolje.

I nemojte nam sutra govoriti da smo heroji. Ne trebaju nam medalje, zahvalnice, fotografije ni tapšanje po ramenu. Trebaju nam ispravna vozila, oprema, organizacija, stručni ljudi i sistem koji neće čekati novu tragediju da bi shvatio koliko vrijedi ljudski život.

Jer mi ne možemo svaki put nadoknađivati nečiju nesposobnost vlastitim znanjem, snagom, improvizacijom i rizikom. Mi možemo dati svoj maksimum. Ali ne možemo vječno prikrivati minimum koji nam sistem obezbjeđuje – poručio je Kusturica.