„Jezero se puni zahvaljujući atmosferskim padavinama, kišom i otapanjnjem snijega, pa njegova velilčina često zna i da varira. Ima i svoj kaptirani izvor koji se nalazi preko puta. Promjena vodnog režima, ekološki uslovi i mikroklimatski parametri intezvirali su eutrofikaciju jezera, koja je uslovila nastanak specifične tresavske vegetacije. U samom jezeru je izuzetno bogata vegetacija, ali i nalaze se i rijetke vrste insekata. Kupanje u njemu nije dozvoljeno“, izjavio je za RINU Miloje Ostojić iz TO Ivanjica.

 

Prvi put u spisima spominje se u tokom istraživanja Josifa Pančića, Nedeljka Kašanina i Jovana Cvijića. Ovaj lokalitet skriven u četinarskoj šumi tokom godine obilaze brojni posjetioci iz zemlje i inostranstva, a osim što je posebno po ljepoti Dajićko jezero izdvaja se od ostalih i po legendama koje su vezane za njegovo postojanje.

 

„Legenda kaže da su putem pored  jezera prolazili svatovi, a barjaktar je skrenuo sa puta i svi su upali i vodu i utopili se, po tome jezero neko naziva i svatovsko. Druga legenda kaže da je u jezeru živjelo čudovište, koje su mještani ubili i u jezeru je od krvi bila crvena voda. Pozvali su sveštenika koji očiato molitvu i voda se raščistila, pa je tako obližnje selo dobilo ime Bele vode“, rekao je Miloje.

 

Mitovi i legende nerazdvojivi su dio folklora Golije, a jedno od narodnih predanja govori o dva pobratima Rajku i Janku, koji su se kladili ko će prije da iznese poveći kamen na vrh Golije.

 

„Rajko je brzo nosio svoj kamen i blizu vrha se spotakao i ispustio ga i kamen je pao u potok. Janko je polako nosio svoj kamen, ali je sigurno stigao do vrha. Otuda se vrh Golije zove Jankov kamen, a potok u koji se otkotrljao Rajkov kamen mještani nazivaju Rajkov potok“, priča Miloje.

 

Na predlog Republičkog zavoda za zaštitu prirode Srbije 1966. godine donijeto je Rješenje o stavljanju pod zaštitu Dajićkog jezera – tresave kao prirodne rijetkosti i prirodnog spomenika geobotaničkog karaktera na površini od dva hektara na sjeverozapadu Golije.