Lifestyle
28.12.2021.
20:58
NAŠAO JE SPAS Bio je milioner, sve izgubio i preselio se na pusto ostrvo /VIDEO/
Izvor: Cafe.ba/abc news
0
Foto: Screenshot
Bivši milioner Dejvid Glašin (76), koji je 25 godina na pustom ostrvu, tvrdi da mu je drago što ne mora da brine o tome da će ga napasti teroristi
Kada živite sami na udaljenom ostrvu, s krokodilima i dingosima kao susjedima i povremenom posjetom ciklona, postojanje je način na koji ga uokvirite.
Nema "problema ili problema" na Ostrvu Restauracije u dalekom sjevernom Kvinslendu, gde je bivši milioner David Glasheen jedini stanovnik - samo "prilike za izgradnju karaktera".
"Morate stalno razmišljati o pozitivnoj strani ili ćete poludjeti jer stvari stvarno, stvarno izgrađuju karakter. One vas guraju. Stvari krenu po zlu", kaže David
Ili to može značiti pad i lomljenje kuka, daleko od dohvata satelitskog telefona koji radi nekoliko sedmica, a drugi put služi samo kao potpora.
David će uskoro napuniti 77 godina i kaže da ga je lom kuka, ranije ove godine, zamalo dokrajčio.
"Sreća je što je prokleti telefon radio ili bih bio mrtav", kaže on.
'Ponovo rođen tako što si ovdje gore'
David nije oduvijek ovako živio.
Ranije je živio u Sidneju gdje je izgradio višemilionsku rudarsku kompaniju.
Ali izgubio je većinu porodičnog bogatstva, oko 37 miliona dolara današnjih, u krahu berze 1987.
Ubrzo nakon toga, njegov brak se raspao. Bio je "ranjen, teško ranjen".
Stigao je na Ostrvo Restauracije nakon što je o ostrvu čuo od prijatelja - i nikada nije otišao sa njega.
Kaže da su ga 22 godine na ostrvu popravile.
„Svima nam je potrebna restauracija u nekom trenutku u našim životima i to mi se dogodilo... Psihički sam neopterećen“, kaže David, koji je pisao o svom životu u The Millionaire Castaway.
I treba da bude.
Sposobnost da se pametno upravlja opasnošću je od suštinskog značaja za Davidov život.
"[Rizik] je u prvom planu vašeg mozga. Vi ste dobro svjesni stvari", kaže on.
„Čuli ste za izreku 'dvaput mjeri, jednom sjeci'. Pa, ti izmjeri pet puta, jednom presjeci gdje sam ja.
"Ne možete sebi dozvoliti da pravite greške."
Kada je David slomio kuk, trebao mu je mučan sat da se odvuče 60 metara do telefona.
Bez obzira na to, mogućnost da ovdje ostane još nekoliko decenija, i da bude u svojim 90-ima i sam na udaljenom ostrvu, ne izaziva strah.
Kaže da će doživjeti svoje posljednje dane na Restoration Islandu.
"Ja živim u raju - zašto bi ti napustio raj?" kaže.
"Bukvalno sam ponovo rođen tako što sam ovdje gore."
Osjetila su promijenjena životom na ostrvu
David kaže da nije samo psihički već i fizički izmijenjen životom na Ostrvu restauracije.
Sjeća se kako je prvi put stigao u Cape York i primijetio da su lokalni Aboridžini "mnogo više prilagođeni bilo čemu tamo od ljudi iz grada".
"Djeca Aboridžina bi gađala dijamantske cipale koje nisam mogao vidjeti u vodi. Zabijali bi ih kopljem, 10 od 10, cijelo vrijeme", kaže on.
"Mahnuo bih nekome preko puta plaže i morao sam da koristim dvogled, a on mi samo uzvraća, takav je njegov vid u poređenju sa mojim."
Tokom decenija, njegova sopstvena čula su se razvila.
Kada peca, primjećuje "znakove da ima akcije u vodi".
„Mogu da vidim ako se nešto pomjera u žbunju ili na vodi, što drugi ljudi ne mogu da vide. Nije bilo [tako] kada sam prvi put stigao“, kaže on.
A tama je manje prazna nego što je bila.
„Mogu da lutam većinu noći i znam šta radim. Vaša čula to ubrzo shvate kada nemate svjetlosti i morate da vidite u mraku“, kaže on.
David počinje svaki dan sa kafom — perkolatorom na plinskom šporetu u stilu kampovanja, ako ima „pravu kafu“; inače, to je trenutno slučaj.
"To je jedina stvar koju radim i koja je redovna", kaže on.
Doručak je često musli sa voćem. David uzgaja šapu i mango, te oko četiri vrste autohtonih voćki, uključujući wongai, autohtonu šljivu.
Ručak, njegovi drugi obrok u danu, mogao bi biti riba i pirinač, povrće iz bašte ili plodovi mora od njegovih prijatelja na kočaricama.
David lovi uz pomoć rukohvata, ali je također razvio dobre odnose sa "the trawler boys", komercijalnim ribarima koji plove ovim područjem od marta do decembra.
Trgovanje nije dozvoljeno, ali darivanje je.
David poklanja ribarima malo svog domaćeg piva, a oni njemu nešto od svojih morskih plodova.
Oni također pružaju društvo i redovno svraćaju na nekoliko dana na roštilj na ostrvu.
"Ovo su prijatelji", kaže David.
"Poznajemo se dobro i poštujemo uloge jedni drugih u životu."
Mještani iz Lockharta, malog grada udaljenog 40 kilometara, farmeri volonteri i slavni prolaznici poput Dicka Smitha ili Russell Crowea također su godinama pravili društvo Dejvidu.
Jednom godišnje, David odlazi u Cairns kako bi napunio kolibu zalihama.
Opisujući godišnju kupovinu, zvuči pomalo kao dijete za Božić.
"Prilično je dobro ići u kupovinu. Prilično je uzbudljivo", kaže on.
"Prvo što uradim je da uzmem odreske i sladolede i jogurte, sve te lijepe stvari."
Neke od tih stvari će čuvati u malom zamrzivaču koji napaja solarnim punjivim baterijama, a neke će ostaviti u velikim zamrzivačima na brodovima svojih prijatelja koćara.
Ipak, uglavnom kupuje godišnje zalihe pirinča — 50 kilograma — i tjestenine — 20 kilograma — kao i "maslinovo ulje, zgnječeni bijeli luk, đumbir, čili, slatke čili sosove".
„Stvari koje ne mogu napraviti ili nabaviti“, kaže on.
'Nedostaje mi familija'
Život na ostrvu primorao je Davida da se nosi s izazovima izvan onih koji se odnose na svakodnevni opstanak.
To je život koji znači živjeti daleko od porodice, uključujući njegovog 21-godišnjeg sina i stariju kćer koja nikada nije posjetila ostrvo.
Davidovo treće dijete oduzelo je sebi život prije otprilike šest godina, nešto što on opisuje kao "nevjerovatno teško".
„Bila je na vrhuncu svog života, i trebalo je da se ispuni kao i ja – ona je u suštini bila ženska verzija mene“, kaže on.
Nove podjele u njegovoj porodici nastale su nakon smrti njegove kćeri i David kaže da je glavni motiv da napiše svoju knjigu "pokušati popraviti svoje porodične odnose... jer su oni zaista komplikovani i neuredni".
Kaže da se osjeća pomalo odvojeno od svoje porodice, ali se nada da će u budućnosti putovati redovnije kako bi to popravio.
"Moju užu porodicu, osim kada mi je kćerka umrla, nisam vidio. Nema smisla da ti problemi budu neriješeni, a nedostaje mi moja porodica", kaže on.
„Moja ćerka ima sina kojeg nikada nisam upoznao. Nikada ga nisam video… To mi je zaista bolno i teško.
"Ali moraš biti strpljiv, a ja sam se naučio strpljenju." /abc news-cafe.ba/