Istraživanje je naručio Maurichejs u Hagu, gdje se nalazi "Devojka sa bisernom minđušom" Johanesa Vermera, a ta nezavisna studija koristila je tehnologiju praćenja očiju i magnetnu rezonancu da bi zabilježila moždanu aktivnost dobrovoljaca koji gledaju originalna umjetnička djela i reprodukcije, preneo je Gardijan.

Naučnici su otkrili da je 20 volontera imalo odgovor koji je bio 10 puta jači kada su pogledali prava umjetnička djela.

Martin Goselink, direktorka muzeja rekla je da je bila ubijeđena u moć pravog umjetničkog djela prije studije, ali da je žejlela da se ta pretpostavka i zvanično potvrdi.

"Svi osjećamo razliku, ali da li je ona mjerljiva, da li je stvarna? Danas možemo reći da je to istina", navela je ona.

Martin de Munik, suosnivač istraživačkog instituta "Neurensics", koji je sproveo istraživanje sa drugim neurološkim specijalistima, rekao je da je studija imala dva elementa.

Volonteri, starosti između 21 i 65 godina, bili su pričvršćeni za elektroencefalogram (EEG) skener mozga i opremu za praćenje očiju i zamoljeni su da pogledaju pet slika u muzeju, plus postere u muzejskoj radnji.

Istraživači su takođe na magnetnoj rezonanci (MRI) posmatrali efekte slika stvarnih radova u odnosu na reprodukcije koje su bljesnule na naočarima volontera.

"Ako želite da znate šta ljudi misle, bolje je da to izmjerite nego da ih pitate. Rezultati su bili izvanredni", rekao je Munik.

Prava umjetnička djela izazvala su snažan pozitivan odgovor u prekuneusu, dijelu mozga koji je uključen u svijest, samorefleksiju i lična sjećanja, rekli su istraživači.

"Violinista" Gerita van Honthorsta dao je pozitivan stimulans od 0,41 od 1, na primjer, ali samo 0,05 u obliku postera.

Istraživanje je takođe analiziralo "Djevojku sa bisernom minđušom".

Popularni rad je privukao najveću pažnju u onome što su istraživači opisali kao "petlja trajne pažnje" - trougao između naglašenog oka, usta i biserne minđuše devojke, prenosi Tanjug.