Naša omladina je na ivici, dok društvo, sistem, a možda najviše roditelji, stoje po strani, kao da ovakva brutalna svakodnevica nije rezultat njihovih vlastitih grešaka i propusta.

Sistem u kolapsu – od reakcije do ravnodušnosti

Naši takozvani “stručnjaci za sigurnost” pričaju o prevenciji, dok su zaista samo reaktivni – reagiraju tek kada se dogodi nesreća, kada životi nestanu i tek tada zasjeda hitan krizni stožer. Koliko smo još slučajeva spremni gledati prije nego što priznamo da su zakazale sve institucije? Gdje je kontinuirana briga, gdje su preventivne mjere? Kad će se, umjesto ispraznih obećanja, u školama pojaviti psiholozi, savjetnici i stručnjaci koji će zapravo pomoći mladima koji su očigledno u ozbiljnoj nevolji?

Roditelji: novac i pokloni nisu roditeljska pažnja

I dok institucije posrću, roditelji sve češće zanemaruju osnovnu odgovornost odgoja, misleći da će im tehnologija nadomjestiti vlastito prisustvo. Lako je kupiti mobitel, laptop, i ostaviti djecu da sama kroče kroz medijsku močvaru, koja im samo daje iskrivljene primjere. Djeca nisu odrasli ljudi; njima su potrebni razgovori, pažnja i kontrola. Kada su se roditelji pretvorili u pasivne posmatrače, nesposobne da vide kako im djeca, pod njihovim krovom, postaju sve više otuđena i destruktivna?

Škole – institucije koje su izgubile svaki smisao

Škole su postale mjesta gdje se djeca ne samo obrazuju, već i zlostavljaju i uništavaju. Umjesto podrške, učenici nailaze na ravnodušnost nastavnika, sistema koji samo gleda na ocjene, a ne na stvarne probleme koji se kuhaju ispod površine. Uvođenje programa za emocionalnu podršku i radionica o mentalnom zdravlju nisu „luksuz,“ već nasušna potreba. Koliko još učenika treba da se povrijedi ili strada prije nego što postavimo ozbiljna pitanja o ulozi obrazovnog sistema?

Mediji i društvo – tragična parada nasilja

Dok mediji šire senzacionalističke naslove o tragedijama, retko ko se zapita kako to utiče na omladinu koja gleda te vijesti. Umjesto inspirativnih priča, mladi su zatrpani prizorima nasilja, dok je kultura empatije i pozitivnih vrijednosti gotovo potpuno izbrisana. Dajemo im sliku da je svijet prepun nasilja i haosa – a gdje su priče koje bi im pokazale put prema boljim izborima i promišljenijim djelima?

Rješenje? Brzo ili nikako

Naša omladina ne može čekati dugotrajne reforme, niti mlake poteze. Trebaju hitne i konkretne promjene – psihološku podršku u školama, strožiji nadzor od strane roditelja, edukaciju o zdravim vrijednostima i primjerima. Bez direktne akcije, nećemo samo izgubiti jednu generaciju. Gledat ćemo kako generacija za generacijom biva uvučena u vrtlog destruktivnog ponašanja, a s njima i cijelo društvo, ukoliko ne prepoznamo da je ovo sadašnja, a ne buduća kriza