Moj ratni zločinac: Lični susreti s arhitektom genocida izazvali su nemir u Bosni i Hercegovini, a posebno među bosanskom zajednicom u Sjedinjenim Državama. Jessica Stern, koja je prethodno pisala o psihologiji terorista, pokušava ući u um osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, koji je osuđen za rukovođenje genocidom nad bosanskim muslimanima tokom jugoslavenskih ratova (1991.-2001.). Nedavni ulomak New York Timesa - izvadak od kojeg je Stern, bizarno, odustala - pokazao se kao reprezentativan ne samo za Sterninu metodologiju u razgovoru s Karadžićem, već i zavodljivu čaroliju pod koju je pala.

Stern nam kaže da voli ući u um počinitelja i da ona "pomno slijedi njegovu moralnu logiku", kako bi ga mogla razumijeti. Ona postaje 'drugi počinitelj'. Ovakav pristup, paradoksalno, prkosi logici. Karadžić nema „moralnu logiku“: njegova ideologija odbacuje i etiku i logiku. Stern, u međuvremenu, bira nezainteresiranost kao da ocjenjuje sliku ili skulpturu. Karadžić je "šarmantan", "atraktivan" i "visok", s lijepom, bujnom kosom. Čak je i romantičan lik, genij iz romantičarskog romana - heroj našeg vremena!

Stern se više privlači nego odbija, a njezina opsesija Karadžićevom tjelesnošću ponavlja se u gotovo svakom poglavlju. Karadžić za nju nije obični terorista, hladnokrvni ubica i silovatelj. Pjesnik je, političar i psihijatar, potpuni umotan u jednog prekrasnog bioenergetskog iscjelitelja, i on traži iskupljenje. Jedini problem je što Karadžić ne osjeća krivicu za svoje ratne zločine nad bosanskim muslimanima.

Srž Sterninog neuspjeha je njena moralna dvosmislenost. Njezin očigledan pokušaj objektivnosti gubi etičku prosudbu i historijske činjenice: 'Moj nemogući zadatak uključivao je nastojanje da budem otvorena za Karadžićevo objašnjenje ... umjesto da slijepo prihvatim zajedničku naraciju - da su Srbi zli genocidaši, a Muslimani bezobzirne žrtve.' Ovaj "napor" navodi Stern da prihvati i ponovi srpsku propagandu da su bosanski muslimani željeli uspostaviti teokraciju i Bosnu staviti pod šerijatski zakon.

To bi moglo biti daleko od istine: jedinstveni i autentični multikulturalizam Bosne to ne bi dopustio. Kako bi održala iluziju o objektivnosti, Stern kontinuirano minimizira genocid nad bosanskim muslimanima. Ne uspijeva napraviti razumnu razliku između islamističke ideologije i raznolikosti islamske filozofije i teologije. Ona kontinuirano minimizira genocid nad bosanskim muslimanima - a minimiziranje je korak na putu do direktnog negiranja.

Stern nam kaže da je "strah" u središtu ove knjige. Ali to nije istina. U središtu "Mog ratnog zločinca" nalazi se njezino potpuno povjerenje u banalnu kritiku o kojoj joj govori Karadžić. Čini se da je svjesna ovog problema, ali neprestano se prepušta velikim crnogorskim vojvodama. Bilo da se radi o Karadžićevim autobiografskim razmišljanjima o učenju srpske epske poezije ili o njegovoj ukorijenjenosti u planinama, ili o njegovom inzistiranju da su bosanski muslimani Turci, ili o njegovom besprijekornom i namijenjenom prijelazu iz seljačkog u gradskog dječaka, pjesnika u psihijatra, psihijatra u političara i na kraju vođe srpskog plemena i iscjelitelja, on je taj koji upravlja njenom pažnjom i, upravljajući igrom, u konačnici kontrolirajući "istinu" o onome ko je. Ako je namjera Stern bila da postane Karadžić, uspjela je. Ali to nam govori više o Sternu nego o Karadžiću.

Stern potvrđuje da Karadžić nije ono što izgleda; ili bolje rečeno, da on nije Filokalija, molitvenica pravoslavnih redovnika, i da Stern to nije ni pogledala.

Reći da Stern romantizira Karadžića, blago je rečeno. Čvrsto se upušta u krajnju erotizaciju ne samo ratnog zločinca, već i onog za što ona vjeruje da je njen odnos s njim. Važno joj je da se oni sastaju u sobi u Haagu rezerviranoj za bračne posjete, da Karadžić koketira s njom. Osjeća čudne, estetski uzdignute osjećaje kad posjeti Crnu Goru, a i dalje ima erotske paroksizme u sljedećim susretima s Karadžićem.

Ova knjiga nije o genocidu nad bosanskim muslimanima. Ne radi se ni o Karadžiću, barem ne u potpunosti. Ova knjiga govori o Jessici Stern i njenom fantaziranom ratnom zločincu. Njena nesposobnost i nespremnost da vidi istinu ima veliku cijenu.

Amoralno iskorjenjivanje moralne prosudbe je nemoral koji utišava glasove žrtava.

Emina Melonic je u SAD stigla kao izbjeglica 1996., a iz BiH je otišla krajem 1992. godine, u međuvremenu je živjela u Češkoj. Doktorirala je komparativnu književnost i magistrirala filozofiju, teologiju i humanistiku. Trenutno se u SAD-u bavi pisanjem, a objavljuje kolumne u nekoliko uglednih američkih medija poput Law and Liberty, National Review, The New Criterion, Splice Today, New English Review, Claremont Review of Books...