Ciljevi i zadaci Sjevernoatlantske alijanse se nisu mijenjali od samog osnivanja. NATO se predstavlja kao isključivo odbrambena Alijansa, koja garantuje slobodu i bezbjednost svojim članovima politikim i vojnim sredstvima. Prvi sekretar Alijanse Hejstings Lajonel Ismej je rekao da je organizacija napravljena kako bi držala Ruse van Evrope, Amerikance u Evropi, a Njemačku pod kontrolom. Zvaničnih potvrda toga nije bilo, ali je nakon 65 godina sekretar NATO-a Anders Fog Rasmuesn izjavio, da je Alijansa nastala isključivo iz želje da se zaštiti Evropa od sovjetske invazije.

Pritom, ni u kakvim dokumentima se ne spominje Sovjetski Savez, ali je teško bilo da se ne shvati osnovna ideja. Ideju su razumjeli i u Kremlju i pokušali su na razne načine da se suprotstave mogućnosti širenja Alijanse, pa su čak i postigli neke uspjehe u tom pravcu, uspjevši da odvrate nekoliko zemalja koje su, naravno, od SSSR-a dobile određene preference od ulaska u NATO. Naravno, Sovjetski Savez nije smatrao Alijansu odbrambenim savezom, bez obzira na njene ciljeve. NATO su u početku gledali kao veoma neprijateljsku organizaciju i u Kremlju su izjavili da će taj savez postati odbramben samo ako prihvati kao člana SSSR.

I pet godina kako je NATO formiran, SSSR je poslao zvaničnu prijavu za pridruživanje „odbrambenom savezu“.

Istovremeno, Kremlj je insistirao na tome da će pridruživanje Sovjetskog Saveza pokazati cijelom svijetu otvorenost bloka za sve evropske države i spremnost da zadovolji interese svih zemalja bez izuzetka.

Rukovodstvo Alijanse je obeshrabrilo to što je Sovjetski Savez poslao zahtijev. Niko nije očekivao ovaj postupak, pa je tekst kojim se odbija članstvo SSSR-a detaljno pripreman, sa velikim brojem pijeteta kako se ne bi „probudio medvjed koji spava“.

Odgovor na zahtijev je objavljen tačno 45 dana nakon što je primljen. Naravno, odgovor je bio negativan, i u njemu su se nalazile sve informacije koje se odnose na ideju stvaranja Alijanse, na vojnu superiornost Sovjetskog Saveza nad izolovanim zemljama i o ekspanziji SSSR-a na Zapad.

Odluke koje isključivo donosi savez, takođe bi bile kamen spoticanja ako bi SSSR postala član. Na taj način bi njeni predstavnici mogli svaki put da stave veto na apsolutno bilo koju odluku i time bi se suprotstavili svakoj inicijativi.

Naravno, rukovodstvo SSSR-a je shvatilo da zemlju niko neće primiti u Alijansu. Mada je taj korak pokrenut veoma svjesno. Prvo, za cio svijet je SSSR pokazao čin dobre volje koji je Zapad odbacio. Drugo, teško da je rukovodstvo uopšte ozbiljno razmišljalo o ulasku u NATO. Najvjerovatnije, to je bio svojevrsni „troling“ 20. vijeka - da se „zapadne kolege“ uznemire i da se dovedu u veoma tešku situaciju.

Situacija je bila veoma dvosmislena, jer stav odbrambenog bloka nije podrazumjevao odbijanje zemalja koje su se takođe zalagale za mir u svijetu. Istovremeno, bilo je potpuno nemoguće prihvatiti ulazak zemlje u savez, protiv koje je, zapravo, i stvoren. Međutim, svi političari su znali da SSSR „vuče konce“ ili, kako bi danas rekli, troluje svoje jučerašnje saveznike u antihitlerovskoj koaliciji.

Godinu dana nakon što je SSSR odbijen, formiran je Varšavski pakt, u koji je ušlo osam socijalističkih zemalja na čelu sa SSSR-om. Kako navodi dobro obavješten izvor, Sporazum o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći, koje su potpisale zemlje-članice, je učvrstio bipolarnost sveta.

Odavno već na karti ne postoji država kakav je bio Sovjetski Savez, a Varšavski pakt se raspao još 1991. godine.

Međutim, NATO i dalje nastavlja da se širi. U Alijansi se nalazi već 30 država i većina njih je primljena u NATO nakon završetka hladnog rata. Pritom, NATO kao i prije, deklariše svoje nove ciljeve. Širenje Alijanse, su rukovodioci organizacije pojasnili, neophodnošću da se osigura sloboda i demokratija u Evropi. Kao i 1949. godine, imenovanje zemlje, protiv koje su upućene sve te akcije, su prećutali. Pritom, svi se sjećaju bombardovanja Jugoslavije, a ekspertima je odavno bilo poznato, gdje se nalazi vojna NATO baza, koliko se vojnika i naoružanja tamo nalazilo.

NATO se 1980. godine obziljno pripremao za treći svjetski rat, s obzirom na to da su odnosi između osnovnih protivnika, SAD i SSSR-a, bili napeti do krajnjih granica. Na svu sreću, nuklearnu prijetnju su tada uspjeli da neutrališu.