Smjenjivale su se redom bitke za Marijupolj, Artjomovsk (Bahmut), Kursku oblast, a nerijetko je granatiran i Sevastopolj. Ukoliko napravimo istorijski ekskurs imena ovih gradova nalazićemo ih i u presudnim bitkama Drugog svjetskog rata. Pri pokretanju Specijalne vojne operacije u Ukrajini ruski predsjednik Vladimir Putin naveo je dva cilja operacije i to demilitarizacija i denacifikacija. Ovaj drugi cilj naišao je na debatu u svjetskoj javnosti na koji način se misli sprovesti tj. šta se pod tim podrazumijeva. Naime, Rusija je gotovo dvije decenije isticala da se u Ukrajini sve više primijeti neonacistički pokret koji veliča Stepana Banderu. U proljeće 2014. godine pripadnici Desnog sektora (neonacističke organizacije) su u Odesi ubili više desetina lica u Domu sindikata, a koji su bili proruski orijentisani. Zločini navedenih jedinica nad proruskim življem u Ukrajini ređali su se i u narednim mjesecima i godinama. Neosporno postojanje neonacističkih pokreta u Ukrajini Rusija je koristila kao argument da mora zaštiti rusko stanovništvo u Ukrajini. Poznavajući rusku prošlost i savremeni ruski identitet to i ne treba da čudi. Nakon raspada SSSR-a Rusija se našla u krizi identiteta, jer je vladajuća ideologija nestala, a samim tim i njeno nasljeđe. Međutim, ono što Rusi s odlaskom komunizma nisu dozvolili da ode bilo je sjećanje na Veliki otadžbinski rat. Uspomena na podnesenu žrtvu i borbu da se odbrani otadžbina u Drugom svjetskom ratu za Ruse je i u 21. vijeku ideja vodilja. S druge strane, ima teoretičara poput Jelena Subotića koji smatraju da su ruske optužbe za nacizam u Ukrajini samo u službi legitimisanja vojnih poduhvata Rusije u Ukrajini.

Ukrajinska vlast je još od 2014. godine isticala da se sukobi vode samo na teritorijama gdje je još prisutna sovjetska verzija istorije. Pripreme za revizionistički pogled na Drugi svjetski rat krenule su već sa pričom o Prvom svjetskom ratu. Još je istoričar Mile Bjelajac podsjećao da glavni cilj revizije uzroka Prvog svjetskog rata i prebacivanja krivice na Srbiju jeste revizija uzroka Drugog svjetskog rata. U prvom slučaju potrebno je Njemačku amnestirati od odgovornosti za rat, a u drugom umanjiti priču o njenim zlodjelima. Da se ovi ratovi posmatraju integralno nije novost. U međunarodnim odnosima već decenijama se proučavanje ova dva sukoba posmatra kao cjelina. Henri Kisindžer je u svojim knjigama ovaj period od 1914 do 1945. godine nazivao "drugim tridesetogodišnjim ratom". Istorijski revizionizam je najzastupljeniji u novonastalim državama nakon sloma komunizma. Baltičke zemlje uz Ukrajinu i Hrvatsku svakako prednjače u tom procesu. Tako se spomenici Crvenoj armiji godinama unazad uklanjaju iz Letonije, Litvanije i Estonije, a nakon početka sukoba u Ukrajini 2022. godine takva praksa je zahvatila i ovu zemlju. Ukrajina je otišla i korak dalje uklanjajući i spomenike ruskim piscima. Tako se na Vikipediji ustalila odrednica Puškinopad koja je naziv za fenomen rušenja spomenika Aleksandru Puškinu u Ukrajini. Ruska istoričarka Natalija Naročnicka kao glavni cilj istorijskog revizionizma navodi reviziju Jaltskog sistema koji je nastao na tragu pobjede SSSR-a u ratu. U savremenim međunarodnim odnosima njeni navodi ponovo su aktuelizovani na više polja. Prvobitno sa ratom u Ukrajini, ali i sa budućnošću ruske eksklave Kalinjingrad. U januaru 2025. godine zabilježeno je više incidenata u Baltičkom moru, ali i raspoređivanja snaga Poljske duž granice sa Bjelorusijom i izgradnja odbrambenih linija Letonije na granici sa Rusijom. Pored toga, najave aktuelnog predsjednika SAD Donalda Trampa oko budućnosti Kanade i Grenlanda te Panamskog kanala, možda su kod nekoga izazvale podsmijeh, ali u geopolitičkim promišljanjima one su i te kako ozbiljne. "Polarna igra" za resurse na Arktiku vodi se, doduše sporedno, već godinama, ali su njegovi navodi dali jasan znak u kom pravcu će se američka pažnja usmjeravati. U takvim okolnostima Rusija će, kao zemlja pobjednik u Drugom svjetskom ratu, dočekati osmu deceniju od tog velikog događaja.

Međutim, istorijski revizionizam je svoje izvorište nalazio i na Balkanu. Već prilikom razbijanja Jugoslavije sve ono što su komunističke vlasti potiskivale, a narod po kućnim prelima prepričavao, izašlo je na vidjelo. U bezbrojne jame u Krajini i Hercegovini u koje su Srbi bacani 1941. godine tada su se spuštali njihovi srodnici kako bi izvadili njihove kosti i dostojno sahranili. Srbi su prvi osjetili na svojoj koži kako se istorija poigrala. Na jednom takvom događaju, na jednom nadvožnjaku kod Prebilovaca, sačekala ih je parola "Dođite nam opet. Bog i Hrvati." Takva poruka nije bila iznenađenje s obzirom na to da su ustaški znaci već s kraja 80-tih godina prošlog vijeka bili vidljivi širom Hrvatske, ali i zapadne Hercegovine. Tokom ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH pregršt je primjera u kojima su hrvatski i muslimanski vojnici uzvikivali pokliče NDH ili nosili njihova obilježja. Simptomatičan je primjer napada tzv. Armije RBiH na Bjelovac kod Bratunca kada su muslimanski vojnici dovikivali srpskim civilima koji su bježali prema Drini "Drina vam je Jasenovac", ili oznaka 101. bosansko brodske brigade HVO-a koja je na svom amblemu imala slovo "U". Zanimljivo je da je navedena brigada odlikovana od strane predsjednika Hrvatske u martu 2024. godine.

Bolna zabluda komunizma simbolički se rasplinula tamo gdje je i nastala - u Vukovaru. Taj grad u kome je Komunistička partija Jugoslavije 1920. godine održala svoj drugi kongres na kome je i dobila to ime postao je sinonim za ratna razaranja u građanskom ratu 1991-1995. godine. Odbrambeno-otadžbinski rat bio je tragični nastavak Drugog svjetskog rata na nivou Jugoslavije. Cilj NDH o rješavanju srpskog pitanja konačno je i postignut 1995. godine u avgustu. Riječi tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana izrečene u julu iste godine na Brionima u sklopu priprema predstojećih operacija da se "Srbima nanese takav udarac da praktično nestanu" samo su nastavak politike koju je vodila NDH. Upravo je 1995. godina postala tragični kraj Srba na istorijskim prostorima Like, Dalmacije, Korduna i Banije. Tri decenije od propasti Republike Srpske Krajine navršava se, a da nijedna naučna studija na srpskom jeziku nije istražila uzroke njenog pada niti se pozabavila pitanjem rata vođenim  za odbranu Krajine. Tridesetogodišnje ćutanje srpske istorije i politikologije o tim događajima bolno odjekuje i ostavlja prostor da taj vakuum popune tumačenja hrvatskih istoričara koji nisu gubili vrijeme. Velika opomena Srbima upravo je 1995. godina. Međutim, hrvatska operacija "Oluja" postala je i paradigma za druge slučajeve. Tako su ruski zvaničnici izjavljivali da se ne smije dozvoliti da narod Donbasa doživi sudbinu Republike Srpske Krajine.

U septembru 2023. godine sudbinu Krajine i Srba iz tog područja proživjeli su Jermeni iz Nagorno-Karabaha. Jermenski primjer oslikava da se određene zakonitosti u međunarodnim odnosima ne mijenjaju s godinama. Opstanak države je, prema teoretičarima realizma u međunarodnim odnosima, osnovni cilj države. S tim u vezi Džon Miršajmer kao jedan od preduslova realističkog gledišta na svjetsku politiku navodi to da svaka velika sila posjeduje ofanzivne vojne kapacitete te da nikada ne možete biti sigurni u namjere druge strane. Upravo su to bili neki od ključnih argumenata Rusije u zimu 2021. godine tokom pregovora sa SAD i NATO paktom o širenju ovog vojnog saveza. Rusija nije mogla vjerovati NATO paktu da učlanjenje Ukrajine u ovaj savez nije usmjereno protiv njenih interesa. Istorijsko iskustvo je umnogome kumovalo takvom nepovjerenju podržano teorijskim postavkama realizma. Zato se Rusija često i referiše na proces razbijanja Jugoslavije prilikom argumentacije nepoštovanja načela međunarodnog prava od strane SAD.

Pišući o dobu NDH i njenom nasljeđu kao i situaciji u Hrvatskoj početkom 90-ih istoričar Slavko Goldštajn je naslovio knjigu "1941 - godina koja se vraća". Ako je to godina koja se Srbima vratila 1991, onda se u trećoj dekadi 21. vijeka vratila Rusiji, a ako se ona vratila, onda 1945. treba da opomene najviše Rusiju da se ne dozvoli da pobjeda pobjednicima zamagli vidike.