Arminovi najmiliji opraštaju se od njega s nevjericom i tugom, a među njima je i njegova djevojka, Lana Karaman, čija objava duboko dira.

U svojoj emotivnoj poruci, Lana piše: “Ljubavi moja, dušo moje duše, srce je napuklo… Ovu sliku si uslikao samo sat vremena prije…

rekao si da te sačekam, da ćeš brzo doći… Nisi došao. Zvala sam, nisi se javljao… Prvi put da mi se nisi javljao!

Lijepi moj, najljepši osmijehu moj, da sam samo znala… Da sam bar osjetila da te zadnji put grlim, da zadnji put gledam najljepše oči…”

Lana se osvrće na planove koje su imali, na snove koje nisu stigli ostvariti. Izražava bol zbog nedostatka Armina i prisjećanje na trenutke kada joj je pružao sigurnost i ljubav.

“Ovo nije trebalo da bude! Toliko toga sam ti tek htjela reći, ali znam da ti znaš, znam da si osjetio sve što nisam stigla izgovoriti…,” dodaje ona, ističući snagu njihove veze.

Na kraju, Lana izražava zahvalnost Arminu za ljubav koju su dijelili i nadu da će se ponovo sastati.

“Allah uzima sebi samo najbolje, ti si naše najbolje. Dušo moja, da ti dragi Allah podari lijepi Džennet… voli te tvoja ‘Ž’, zauvijek…”

Ova tragična situacija podsjeća nas na krhkost života i važnost ljubavi i bliskosti, dok se zajednica ujedinjuje u tugi i sjećanju na Armina.