Foto: pixabay

Svako od nas poznaje neku osobu koja uvek negdje kasni i ta loša navika umije da bude veoma iritantna za ljude koji čekaju.


Ali, uprkos svemu što vam se mota po glavi dok čekamo, izgleda da nije riječ o tome da su naši prijatelji i kolege sebični, te nas ne poštuju.


 


Psihologija kašnjenja otkriva da um možda ne funkcioniše dobro. Postoji više od jednog rješenja. Percepcija ljudi koji kasne skoro je uvijek negativna, ako ne čak i pogrešna.


 


"Lako ih je doživjeti kao neorganizovane, haotične, nepristojne i s manjkom obzira prema drugima",  kaže Hariet Melote, kognitivna bihevioristički terapeut i klinički psiholog iz Londona.


 


"Osim što se s time susrećem u kliničkoj praksi, kašnjenje drugih me posebno interesuje! Puno ljudi je na neki način organizovano i želi da usreći prijatelje, porodicu i šefove, kaže ona.


 


Osobe s ovim problemom su često svjesne i postiđene time koliko njihovo kašnjenje može uticati na njihove veze, ugled, karijeru i finansije.


 


"Zaista postoje i takvi koje uzbuđuje da ih drugi čekaju, ali po pravilu ljudi ne vole da kasne, piše Diana DeLonzor u svojoj knjizi 'Nikad više nemojte kasniti'.


 


'Ipak, neodgovornost ostaje vaš neprijatelj.' Određena izvinjenja, posebno u slučaju akutnog kašnjenja su veoma prihvaćena, kao nesrećni slučajevi, bolest i slično.


Kasne večni optimisti sa slabom samokontrolom



Druge slučajeve nije tako lako progutati. Joana, učiteljica iz Londona, kaže da je povremeno riječ o različitom tumačenju stvari.


 


'Prijatelj me pozove da ga posjetim i onda mi kaže da dođem bilo kad posle sedam. Samo, kad se konačno pojavim u osam ili kasnije, svi su ljuti.' Stalno kasniti možda nije vaša krivica, možda je reč o vašem tipu ličnosti.


 


Ljudi koji uvek kasne često su po karakteru optimistične osobe, imaju slab nivo samokontrole, tjeskobne su ili su zavisnici od uzbuđenja, kažu stručnjaci.


 


Razlike u karakteru mogu uticati na to kako doživljavamo tok vremena


 


2001. Džef Conte, psiholog na Državnom Univerzitetu San Diego sproveo je istraživanje kojim je ispitanike podijelio u Tip A (ambiciozne, kompetitivne) i Tip B (kreativne, sklone razmišljanju, istraživačke).


 


Od njih je zatražio da bez sata procijene koliko im treba vremena da prođu za jedan minut. Oni iz Tipa A prosečno su označavali vreme nakon 58 sekundi. Oni iz Tipa B ojetili su da je minut prošao  nakon 77 sekundi.


 


Ljudi koji kasne često imaju bizarnu prisilu da pobjeđuju sami sebe, napisao je 2015. predavač neprofitne organizacije TED Tim Urban. Tim jadnim dušama on je dao i naziv: CLIP (hronično vremenski poremećene osobe).



Uzrok je u nama samima



Naravno da ima i drugih razloga za kašnjenje, ali u mnogim slučajevima je uzrok u nama samima. Nekad je riječ o očekivanju da se zakasni, nekad o posvećivanju previše pažnje detaljima. Za Joannu najgori primjer  su pismeni školski ispiti.


 


'Nikada ne uspjevam da ih završim u roku, što odaje utisak kao da mi nije stalo', objašnjava. 'O tim ispitima razmišljam nedeljama unaprijed i jako se trudim kako bih doprla do svakog djeteta.


 


A onda sve to upropasti činjenica da kasnim s ispitima.


 


"Za neke ljude je kašnjenje posljedica dubokih depresivnih mentalnih stanja ili neurološki poremećaji, kaže Melote.


 


'Ljudi s dijagnostifikovanom tjeskobom često izbegavaju neke situacije. Osobe s niskim samopouzdanjem vjerovatnije je da će biti kritičnije u vezi svojih sposobnosti, što može dovesti do toga da im treba više vremena da provjere svoj posao", kaže ona.

Pratite Cafe.ba putem društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )