Ministarka bez portfelja Srbije, zadužena za rodnu ravnopravnost, Tatjana Macura izjavila je da su u tom periodu samo tri odsto žena prijavile nasilje. 

Iva Savić iz centra "Sisak", koji se bavi kontrolom oružja u ovom dijelu Evrope, ističe da mediji treba da pokažu cijeli kontekst i širu sliku, a ne da se usredsrede na detalje iz pojedinih slučajeva.

"Čak 430 ubijenih žena za 14 godina u Srbiji, a samo tri procenta prijavi nasilje. To je alarmantan podatak koji bi mediji trebalo da prenesu kako bi se u budućnosti zaštitile žrtve", kazala je Macura.

Ona je gostujući u Jutarnjem programu RTS-a, rekla je da novinari često nemaju potpune informacije o femicidu, pa izvještavaju sa netačnim podacima ili iznose nepotrebne detalje o ubistvima žena.

"Dok nema zvaničnih informacija iz MUP-a, mediji bi trebalo da se suzdrže od nagađanja o tome šta je žrtvi bilo dostupno ili nije, kao i šta je prihvatila od zaštite, a šta ne. Izveštavanje bi trebalo da motiviše druge žrtve da prijave nasilje", ističe Macura.

Macura je podsjetila da Srbija ima Zakon o sprečavanju porodičnog nasilja, koji je na snazi od 2017. godine, a prema kojem je moguće prekinuti komunikaciju i udaljiti nasilnika od žrtve.

"Prošle godine je izrečeno više od 30.000 hitnih mera, a godinama ranije preko 32.000 mera. To je podatak koji pokazuje da institucije sistema rade empatično i da to ima efekta", upozorava Macura.

Savićeva  je izjavila da je najveći broj žena ubijen iz vatrenog oružja u porodičnom nasilju, o čemu, kaže, mediji nedovoljno izvještavaju.

"Žene su disproporcionalno ugrožene u porodičnom nasilju, a najveći broj je ubijen iz vatrenog oružja u okviru porodice. Jako mali broj žena prijavljuje nasilje, a razlozi su što ne znaju da li će imati podršku bližnjih i društva, nemaju poverenja u institucije ili ne znaju gde mogu da potraže pomoć", ističe Savićeva.

Napominje da bi mediji trebalo da se bave statistikom i da pokažu koje su faze kroz koje žrtva prolazi u porodici, a ne da se pojedinačni slučajevi koriste kao pokazatelji kako nasilje funkcioniše.

"Tu je i prebacivanje odgovornosti sa nasilnika na žrtvu, neverovanje i ismevanje žrtve, što ne bi smelo da se dešava. Važno je da se pokaže šira slika kako bi se bolje shvatio fenomen i faktori rizika", smatra Savićeva.