Ovo nije prvi put da se takva mogućnost spominje o pitanju Kosova i Metohije.

Kada je 2005. godine Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija predložio da otpočnu razgovori o utvrđivanju "konačnog statusa" Kosova i Metohije, Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, pod predsjedništvom patrijarha Pavla, uputio je takav zahtjev.

"Ukoliko bi se desilo, ne daj Bože, da bilo kakvo rešenje bude nametnuto, Sabor očekuje da Skupština Srbije obznani celom narodu da je izvršena nelegitimna i nelegalna okupacija jednog dela naše nacionalne teritorije", poručila je tada SPC.

Od tada do danas, na ovaj potez pozivali su političari, razna udruženja i pojedinci.

Kako se odlučuje o okupaciji i kakve su posledice?

Važno je napomenuti da ne postoji pravni akt Srbije koji se bavi pitanjem okupacije. Po Ustavu Srbije, član 99, Narodna skupština odlučuje o ratu i miru i proglašava ratno i vanredno stanje, piše RT Balkan.

Dakle, odluku o proglašenju okupacije dijela teritorije morala bi da donese Skupština Srbije. Ipak, Ustav ne propisuje šta se dešava nakon toga, da li bi to automatski značilo i proglašenje ratnog stanja.

Jedini pravni akt koji na neki način tretira pitanje okupacije je Krivični zakonik. Po članu 306 građanin Srbije koji potpiše ili prizna kapitulaciju ili prihvati ili prizna okupaciju Srbije ili pojedinog njenog dijela, kazniće se zatvorom najmanje deset godina.

Dakle, prve "žrtve" proglašenja okupacije bili bi oni koji u Srbiji priznaju nezavisnost tzv. Kosova.

Da li okupacija znači i vojnu intervenciju i prekid pregovora?

Međunarodno pravo prepoznaje dvije vrste okupacije – ratnu i mirnodopsku.

Mirna ili mirnodopska okupacija moguća je samo ako je okupaciju izvršila država, a ne privatno lice, da sporna teritorija prethodno nije pripadala nijednoj državi, da država fizički kontroliše okupiranu teritoriju putem organa svoje vlasti i da u tom pogledu preuzme međunarodnu odgovornost, kao i da država okupator obavijesti o tome ostale članice međunarodne zajednice.

Za razliku od mirnodopske, ratna ili vojna okupacija podrazumijeva da se teritorija smatra okupiranom ako se nalazi pod vlašću neprijateljske armije. To naravno povlači posljedicu po djelovanje vojske države čija teritorija je okupirana.

Proglašenje okupacije dijela teritorije ipak ne znači i automatski da se proglašava ratno stanje, odnosno ne povlači sa sobom vojnu intervenciju.

Najbolji primjer za to je Kipar, koji je još 1974. proglasio sjever teritorije okupiranim, ali već 50 godina na tom ostrvu živi se bez ratnog sukoba, u zamrznutom konfliktu koji do danas nije razriješen.

U dijelu srpske javnosti vlada mišljenje da bi vojna intervencija Srbije razriješila situaciju na Kosovu i Metohiji, a da to nije tačno više puta napominjao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Oružani sukob priželjkuje jedino Aljbin Kurti jer bi mu to omogućilo da riješi situaciju u svoju korist, smatra diplomata Zoran Milivojević koji napominje da bi to bio način da na brzinu razriješi sve što godinama Priština ne uspijeva.

Proglašenje okupacije dijela teritorije bilo bi podsjećanje prije svega međunarodnim snagama, UNMIK-u i Kforu, da rade svoj posao u skladu sa Rezolucijom 1244 UN i zaštite mir na terenu, napominje Milivojević u izjavi za RT Balkan.

"Ako proglasimo okupaciju samo dajemo do znanja kakvo je faktičko stanje i prozivamo onoga ko je odgovoran za to", kaže on.

Smatra da Srbija ovim podsjeća na Rezoluciju 1244 i insistira na obavezama iz tog dokumenta, kao i da međunarodne snage moraju da djeluju u skladu sa svojim mandatom – da spriječe nasilje i da se brinu o miru i bezbjednosti.

Srbija ne odustaje od pregovora i traženja političkog rješenja, ali za to moraju da se stvore uslovi, napominje Milivojević.

"Posrednik u pregovorima, Evropska unija, ako zaista ima interesa da se ti pregovori i dalje vode, da ovaj prostor bude miran i stabilan, onda mora da stvori uslove za nastavak tih pregovora. A prvi uslov je da se zaustavi Priština", pojašnjava Milivojević. 

Podvlači da Srbija, kao punopravna članica UN, zadržava pravo da u okviru svojih interesa i ustavnih ovlašćenja preduzima mjere i korake kojima će da spriječi egzodus srpskog naroda.

"Srbija ne traži rat, ni upotrebu sile, Kfor je uspostavljen na Kosovu i Metohiji u zaštiti mira, pa Srbija traži da se garantuje i poštuje mir i smatra da je to moguće učiniti punom primenom Rezolucije 1244, između ostalog i povratkom srpskih snaga prema tom dokumentu. Srbija time dolazi u mogućnost da štiti narod na terenu koji sada nije zaštićen", zaključuje Milivojević.

Kakvu će odluku donijeti rukovodstvo Srbije ostaje da se vidi sutra, za kada je obraćanje javnosti najavio predsjednik Aleksandar Vučić.