Regresna tužba je pravni postupak u kojem jedna strana traži da joj druga strana nadoknadi ono što je tužitelj platio u ime ili zbog obaveze te druge strane.

To je oblik potraživanja iz regresa – pravo na povrat isplaćenog iznosa od stvarno odgovornog subjekta. Uobičajeni primjer iz općeg obligacionog prava je kad garant ili osiguravač isplati dug ili štetu za dužnika, pa potom tužbom potražuje refundaciju od tog dužnika.

U kontekstu BiH, regresna tužba države prema entitetu dolazi u obzir kada je država isplatila određenu obavezu ili štetu koja je nastala djelovanjem entitetskih vlasti i koju bi suštinski trebao snositi entitet. Drugim riječima, uslov za pokretanje regresne tužbe jeste da je država BiH pretrpjela finansijski izdatak ili štetu zbog radnje entiteta, odnosno da je platila dug ili odštetu umjesto entiteta.

Tek nakon takve isplate (namirenja treće strane) stvaraju se pretpostavke da država kao oštećena strana traži povrat novca od odgovornog entiteta.

U konkretnom slučaju "Viaduct", upravo se radi o tome: država BiH je dužna isplatiti "Viaductu" oko 110 miliona KM na temelju međunarodne arbitražne presude, iako je štetu prouzrokovala Republika Srpska svojim postupcima (kršenje koncesionog ugovora)​. Interno gledano, RS je odgovorna za taj dug, ali kako nije platila, država će morati platiti iz svog budžeta, pa zatim regresnom tužbom tražiti od RS da joj refundira isplaćeni iznos​r. Dakle, ključni uslovi su ispunjeni: (1) postojanje pravosnažne obaveze koju BiH mora izvršiti prema trećoj strani ("Viaduct") i (2) činjenica da je entitet svojim radnjama prouzrokovao tu obavezu i interno je dužan snositi teret.

Ovaj princip je dijelom potvrđen i posebnim sporazumom između institucija BiH i RS.

Naime, 2017. godine Vijeće ministara BiH i Vlada RS potpisali su Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u vezi sa arbitražnim postupkom 'Viaduct'. Tim sporazumom RS se izričito obavezala da će preuzeti vođenje odbrane u arbitraži i snositi sve troškove i eventualnu štetu ako arbitražni spor izgubi​. Postojanje takvog sporazuma dodatno učvršćuje pravni osnov regresnog zahtjeva: RS je unaprijed priznala da će ona platiti odštetu u slučaju gubitka spora. I bez potpisanog sporazuma, prema općim načelima građanskog prava BiH, moglo bi se zahtijevati obeštećenje od onoga ko je prouzrokovao štetu. Stručnjaci navode da iz same arbitražne odluke i općih propisa proizlazi ko je odgovoran i ko treba snositi troškove, čak i da formalni sporazum nije postojao​.

Sporazum iz 2017. otklanja svaku sumnju i praktično služi kao priznanje duga od strane RS u odnosu na državu, što bitno olakšava regresnu tužbu.

U suštini, regresna tužba BiH protiv entiteta RS je postupak gdje BiH, nakon što izmiri međunarodnu obavezu (isplati "Viaductu" dosuđeni iznos), traži da joj RS vrati taj iznos. Uslovi su: prethodna isplata duga sa državnog nivoa i pravni osnov (zakonski ili ugovorni) da entitet snosi odgovornost. U ovom slučaju, uslovi su jasni – BiH plaća dug "Viaductu" umjesto RS, a RS je dužna refundirati BiH na osnovu načela regresa i pomenutog sporazuma.

Ko je nadležan za pokretanje službe

Da bi država BiH pokrenula regresnu tužbu protiv entiteta, potrebno je djelovanje nadležnih institucija na državnom nivou.

Vijeće ministara BiH (kao izvršna vlast države) ima ključnu ulogu u donošenju odluke da se ide u isplatu arbitražne presude i potom u pokretanje tužbe. U slučaju 'Viaduct'. Vijeće ministara je na sjednici 15. aprila 2025. godine donijelo zaključak da se pristupi izvršenju arbitražne presude (dakle, da država isplati dug) čime bi se stekli uslovi za pokretanje regresne tužbe radi konačne naplate štete od RS​. Ovim zaključkom praktično je data zeleno svjetlo za regresni zahtjev. Međutim, samo Vijeće ministara ne podnosi tužbu direktno sudu – to čini pravni zastupnik države. U pravnom sistemu BiH, država kao pravno lice u sudskim sporovima zastupana je preko Pravobranilaštva BiH (državnog pravobranilaštva).

Pravobranilaštvo BiH je ovlašteno da u ime Bosne i Hercegovine podnosi tužbe, odgovara na tužbene zahtjeve i preduzima pravne radnje za zaštitu imovine i interesa države.

Prema tome, nakon političke odluke Vijeća ministara, Pravobranilaštvo BiH pokreće sudski postupak – ono sastavlja i podnosi regresnu tužbu nadležnom sudu, zastupajući BiH kao tužitelja. Ova podjela uloga potvrđena je i u konkretnim koracima koji su preduzeti. Naime, državni organi su već naložili Pravobranilaštvu BiH da pripremi tužbu protiv RS. Prema zaključcima Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH u aprilu 2025, decidno je navedeno da se Pravobranilaštvo BiH ima angažovati i odmah po izmirenju duga "Viaductu" pokrenuti regresnu tužbu protiv Vlade RS na osnovu sporazuma iz 2017. godine​..

Drugim riječima, parlamentarni zaključci su obavezali Pravobranilaštvo da djeluje, čim Ministarstvo finansija i trezora BiH izvrši isplatu "Viaductu"​.

Iz ovoga je jasno da je Pravobranilaštvo BiH nadležni organ koji formalno inicira i vodi spor pred sudom, dok je Vijeće ministara BiH (uz koordinaciju sa Ministarstvom finansija i Parlamentom) organ koji donosi odluku o tome da se ide u regresnu tužbu i koji obezbjeđuje sredstva za isplatu arbitražne obaveze. Također, Ministarstvo finansija i trezora BiH je zaduženo da tehnički izvrši isplatu duga iz državnog budžeta, nakon čega će Pravobranilaštvo podnijeti tužbu.

Pojednostavljeno institucionalna nadležnost izgleda ovako: Vijeće ministara i državni parlament daju odobrenje i nalog, Pravobranilaštvo BiH podnosi tužbu, a u samom postupku državu zastupa državni pravobranilac. Očekuje se da će Pravobranilaštvo u tužbi isticati sporazum i relevantne zakonske odredbe kako bi ostvarilo povrat sredstava od Republike Srpske.

Nadležni sud za vođenje postupka

Pitanje pred kojim sudom se vodi regresna tužba države protiv entiteta je specifično s obzirom na ustavnu strukturu BiH. Entiteti (Federacija BiH i Republika Srpska) imaju vlastite pravosudne sisteme, dok na nivou Bosne i Hercegovine postoji Sud BiH kao državna sudska instanca.

Regresna tužba BiH protiv Vlade RS predstavlja spor između dvije javnopravne jedinice unutar BiH, pa nije riječ o tipičnom parničnom sporu između privatnih lica.

Najizglednije je da će ovakav spor biti vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine (Sud BiH) u Sarajevu, koji ima nadležnost u određenim vrstama sporova gdje je strana u postupku država BiH ili njene institucije. Sud BiH u svom odjelu za upravne i civilne sporove može rješavati i sporove između različitih nivoa vlasti ako za to postoji pravni osnov.

Alternativno, mogla bi doći u obzir nadležnost redovnih entitetskih sudova, ali to bi otvorilo pitanje potencijalne pristrasnosti i jurisdikcije – npr. da li bi sudovi Republike Srpske mogli nepristrasno suditi u sporu gdje je tužena vlast RS, ili sudovi Federacije ako RS ne prizna njihovu nadležnost. Zbog toga se državni nivo suda čini najprimjerenijim forumom.

U prilog nadležnosti Suda BiH ide i činjenica da je Sporazum iz 2017. godine između Vijeća ministara BiH i Vlade RS akt na državnom nivou; spor proističe iz obaveza definisanih tim sporazumom i međunarodnim ugovorima, što prelazi okvire jednog entiteta. Sud BiH je prirodni forum za međuvladine sporove unutar države kada je posrijedi ostvarenje finansijskih obaveza između nivoa vlasti.

Pored toga, Sud BiH osigurava jedinstvenu primjenu prava BiH i mogao bi svojom odlukom obuhvatiti teritoriju cijele države kod izvršenja. Važno je napomenuti da Ustavni sud BiH ima nadležnost za rješavanje sporova između države i entiteta, ali samo ako je spor ustavnopravne prirode (npr. spor o nadležnostima prema Ustavu BiH) i ako ga pokrene ovlašteni politički dužnosnik.

U ovom slučaju, međutim, radi se o imovinsko-pravnom zahtjevu (naknada štete/duga) po osnovu ugovora i zakona, a ne o sporu oko podjele ustavnih ovlaštenja. Stoga nije primarno ustavnopravno pitanje koje bi išlo pred Ustavni sud, već klasičan parnični/obligacioni spor. Sud BiH se nameće kao nadležan za takve parnične stvari gdje je jedna strana država.

U praksi će Pravobranilaštvo BiH vjerovatno podnijeti tužbu Sudu BiH protiv Vlade RS (odnosno RS kao pravnog lica). Sud BiH bi sudio po odredbama domaćeg prava (Obligacioni odnosi, Zakon o izvršenju međunarodnih odluka, Sporazum 2017, itd.).

Provedba presude protiv entiteta: mehanizmi i prepreke

Iako su BiH i RS dio jedinstvene države, u finansijskom smislu oni imaju odvojene budžete i imovinu, pa izvršenje presude praktično znači prebacivanje sredstava iz entitetskog budžeta RS u državni budžet BiH.

Kao najpoželjniji scenarij bilo bi to da RS dobrovoljno izvrši presudu, tj. da u svom budžetu obezbijedi sredstva i uplati utvrđeni iznos državi BiH. Vlada RS bi u tom slučaju planirala isplatu (moguće i u ratama, uz kamatu) prema državi, čime bi se izbjegle prinudne mjere.

Međutim ako RS nastavi da odbija saradnju BiH će morati posegnuti za mehanizmima prisilne naplate unutar domaćeg pravnog okvira.

Potencijalni mehanizmi uključuju: Pljenidbu novčanih sredstava RS na računima, zapljenu pokretne i nepokretne imovine, zatim prebijanje potraživanja u vidu kompenzacije (npr: u sistemu raspodjele indirektnih poreza BiH svakog mjeseca putem Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) raspodjeljuje prikupljeni PDV entitetima po utvrđenim koeficijentima. Moguće je razmotriti da BiH zadrži dio sredstava koja bi inače pripala RS u visini dosuđenog iznosa), kamate i sankcije.

Tehničko izvršenje

Sama procedura izvršenja bi se vodila prema Zakonu o izvršnom postupku. Sud BiH bi, nakon pravosnažnosti presude, izdao rješenje o izvršenju na predlog BiH (Pravobranilaštva). U tom rješenju bi se navelo koje sredstvo izvršenja se odobrava (npr. zapljena računa RS u određenoj banci, zapljena određenih potraživanja RS, itd.). Sudski izvršitelji (koji mogu djelovati kroz entitetske agencije za izvršenje) sproveli bi to rješenje. Moguće je da će Ministarstvo finansija RS primiti nalog da izvrši isplatu iz budžeta RS. Ako to ne učini dobrovoljno, izvršitelji bi npr. blokirali odgovarajuće iznose na računima RS.

Određena sredstva mogu biti zaštićena. Plaće službenika, sredstva za hitne službe, i sl. možda ne bi bila predmet izvršenja ako bi to ugrozilo osnovne funkcije. Sud bi morao voditi računa da izvršenje bude srazmjerno i da ne paralizuje entitet. Ali s obzirom na veličinu iznosa (oko 110 miliona KM), RS će vjerovatno morati posegnuti u svoje rezerve ili imovinu; taj iznos je značajan ali ne i toliki da nadilazi budžetske mogućnosti RS (budžet RS je nekoliko milijardi KM).

Slučaj "Viaduct" će uspostaviti presedan

Slučaj "Viaduct" je međunarodno značajan jer je to bio prvi uspješno okončan ICSID spor protiv BiH​.

Time je BiH ušla u krug država koje su morale plaćati velike iznose stranom investitoru. To je izazvalo brigu da bi mogli uslijediti i drugi slični sporovi (mediji navode potencijalne arbitraže ukupne vrijednosti i do 2,2 milijarde KM protiv RS zbog raznih projekata​). Ovaj međunarodni presedan čini regresnu tužbu još važnijom, kako bi se unutrašnji akteri naučili odgovornosti: ako entiteti znaju da će međunarodne obaveze na kraju oni platiti, biće oprezniji u postupanju sa stranim investitorima.

BiH ima obavezu i da spriječi ponavljanje ovakvih situacija. To uključuje bolje koordiniranje entiteta i države u pogledu međunarodnih ugovora.

Poslije slučaja "Viaduct", vjerovatno će se tražiti mehanizmi da se entiteti obavežu na poštivanje BIT standarda ili da bar na vrijeme prihvate ponude za nagodbu (ovdje je tragikomično da je "Viaduct" navodno nudio nagodbu za samo 1 milion EUR, što je RS odbila​, da bi sada dug bio preko 110 miliona KM).

Ukratko, međunarodnopravno gledište nalaže: BiH plaća, RS snosi teret, presuda je obavezujuća, a sve ostalo je pitanje internog pravnog pospremanja preko regresa.

Slučaj "Viaduct" istakao kompleksnost odnosa između međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine i njenih unutrašnjih entitetskih struktura.

Arbitražna odluka ICSID tribunala, iako formalno tereti državu BiH, suštinski je posljedica propusta entiteta Republika Srpska. Zbog toga je došlo do nesvakidašnje situacije da se izvršenje sprovodi nad državnom imovinom, ugrožavajući funkcionisanje institucija BiH, dok entitet koji je odgovoran inicijalno nije direktno dotaknut izvršnim postupkom. Rješenje koje se nameće – uz poštovanje vladavine prava i međunarodnih obaveza – jeste da država BiH ispuni svoju dužnost prema arbitražnoj odluci, ali da zatim iskoristi institut regresne tužbe kako bi teret finansijske štete snosio onaj ko ju je prouzrokovao, odnosno Republika Srpska.

Regresna tužba u ovom kontekstu predstavlja alat za unutrašnju finansijsku pravdu: osigurava da građani i budžet Federacije BiH (i države u cjelini) ne budu trajno oštećeni zbog grešaka vlasti drugog entiteta, te šalje poruku entitetskim vlastima o odgovornosti.

Pravni okvir BiH omogućava takvu tužbu – potkrepljen i posebnim sporazumom BiH-RS iz 2017. – a nadležni organi (Vijeće ministara, Pravobranilaštvo BiH, Sud BiH) već preduzimaju korake u tom smjeru​. Iako se mogu očekivati opstrukcije i politička napetost, na kraju bi pravosnažna sudska odluka trebalo da prisili RS na plaćanje duga državi.

Ovaj slučaj također naglašava međunarodno-pravnu lekciju: država ne može izbjeći međunarodne obaveze pozivanjem na svoju unutrašnju strukturu​.

BiH će morati iznaći način da efikasnije koordinira entitete u budućnosti kako bi spriječila slične sporove – bilo kroz bolje procjene rizika prilikom raskidanja ugovora sa stranim investitorima, bilo kroz osiguranje budžetskih rezervi za eventualne arbitraže.

Na kraju, epilog slučaja "Viaduct" će biti važan presedan. Ako regresna tužba uspije, to će značiti da je BiH uspjela zaštititi svoj budžet i princip pravičnosti – da računi za međunarodne dugove stižu na naplatu onome ko ih je i napravio.

Time će se i drugim potencijalnim investitorima i partnerima poslati poruka da BiH poštuje arbitražne odluke, ali i da unutar zemlje postoji mehanizam odgovornosti koji podsjeća entitete na ozbiljnost obaveza preuzetih prema stranim ulaganjima.