Kod više od jedne od deset osoba u Njemačkoj 2022. je dijagnostifikovana depresija. Ukupno, to je oko 9,9 miliona ljudi. I trend je u porastu. To je rezultat istraživanja zdravstvenog osiguranja AOK. Iz istog istraživanja proizlazi da su žene češće pogođene nego muškarci. Ja sam jedna od njih.

U proljeće 2024. počela sam da se osjećam loše. Ništa me više nije zabavljalo. Zajedno s lošim raspoloženjem razvijalo se i beznađe, ali i osjećaj krivice: zato što nisam bila dobra majka, što nisam bila dobra prijateljica ili supruga. Unutrašnja napetost tjerala me iz kreveta u cik zore, s hiljadu briga i strahova u glavi, prenose Vijesti.

Ali u tom trenutku moj život zaista nije bio tako težak kao što je bio u nekim drugim periodima. Na primjer, kad sam bila samohrani roditelj, morala sam da radim i istovremeno da završavam fakultet. Ili za vrijeme pandemije korone. Pitala sam se zašto se osjećam sve gore i gore, iako mi se život znatno poboljšao u odnosu na prethodnih deset godina?

Depresija je pitanje predispozicije

„Morate da razlikujete stres, tugu i druge normalne reakcije na teške životne okolnosti s jedne strane i depresiju kao bolest s druge. To su dva različita svijeta“, kaže Ulrih Hegerl, psihijatar i predsjednik nemačke Fondacije za prevenciju depresije i samoubistva.

“Većina ljudi, a i ja sam to mislio, vjeruje da je depresija reakcija na teške životne okolnosti“, kaže Hegerl. Ta pretpostavka bi mogla da postane problem i da odvede na pogrešan put.

Prema Hegerlu, odlučujući faktor u depresivnim bolestima je: predispozicija. Kod osoba s takvom predispozicijom, određene životne okolnosti mogu da izazovu razvoj jedne faze bolesti.

Takva takozvana predispozicija mogla bi da bude genetske prirode. „Sklonost se može steći i traumatičnim događajima u djetinjstvu“, kaže psihijatar.

Izraženija „mreža pažnje“ pokazatelj je depresije?

Jedna nedavno objavljena studija takođe pokazuje da je depresija mnogo više od običnog emocionalnog pada, odnosno stanja u kojem se jednostavno osjećamo loše. Istraživači su uspeli da pokažu da je određena mreža u mozgu osoba s depresijom gušće i intenzivnije formirana nego kod zdravih ljudi.

Ta tzv. Salience mreža (mreža pažnje) djeluje kao neka vrsta filtera u mozgu. Ona kontroliše našu pažnju i usmjerava je na relevantne spoljne podražaje, a to je važno za regulisanje našeg emocionalnog odgovora na te podražaje.

Još nije sasvim jasno kako to tačno funkcioniše. Prema studiji, veličina „mreže pažnje“ u korelaciji je s određenim simptomima depresije, poput gubitka radosti i motivacije.

Istraživači zato sumnjaju da povećanje veličine „mreže pažnje“ može da posluži kao pokazatelj depresije – čak i ako osoba (još) ne osjeća simptome depresije.

Stigmatizacija osoba s depresijom

Dakle ja nisam kriva za to što mi se događa. Olakšanje je bio ključni osjećaj kada sam dobila dijagnozu. Sada sam mogla da prestanem da se osjećam loše zbog toga što se osjećam loše. Mogla sam da prestanem čitav dan ama sebi da ponavljam: „Trgni se, prestani tako da se ponašaš.“

Međutim, Hegerlove izjave i rezultati studije takođe znače i da ću uvijek ostati osjetljiva na depresivne epizode. Ali, kako kaže Hegerl, psihoterapija i ljekovi mogu da spriječe recidiv.

“Oni koji su pogođeni trebalo bi da naprave plan za hitne slučajeve“, predlaže psihijatar. „Koji su prvi znaci? Šta tada mogu da uradim?“ Međutim, to takođe može da znači i da oni koji su pogođeni moraju svoju situaciju da predoče drugima i da razgovaraju o svojoj depresiji.

Meni je to teško padalo i bilo me je sramota. „Jedan od najvećih izazova u suočavanju s depresijom jeste stigmatizacija uzrokovana lažnim razumijevanjem bolesti“, kaže Hegerl.

Odatle dolazi to što me je sramota. Sada znam dovoljno o mojoj depresiji da mogu da prestanem da je tretiram kao manu moje ličnosti. Ali, da li to znaju i ljudi s kojima se susrećem?