Godinama je Njemačka bila naglo smatrana posljednjim velikim bastionom političke stabilnosti na Zapadu. Dok su druge demokratije doživljavale populističke pobune, raspad stranačkih sistema i rastuće nepovjerenje prema etabliranim institucijama, Njemačka se činila uglavnom imuna na takve potrese. Septembarski izbori mogli bi sugerisati suprotno.

Više nego provjera snage AfD-a, oni bi mogli otkriti u kojoj mjeri politički poredak koji je oblikovao Njemačku nakon ujedinjenja počinje ustupati mjesto nečemu novom.

U rujnu će birači u Saskoj-Anhaltu, Mecklenburg-Vorpommern i Berlinu sudjelovati u nizu izbora koji bi se mogli pokazati sudbonosnijima od svih koje je Njemačka održala od ujedinjenja. Zajedno, oni će donijeti prvi veliki izborni sud o vladi kancelara Friedricha Merza. Što je još važnije, mogli bi otkriti je li politički poredak koji je upravljao Saveznom Republikom desetljećima počeo popustati.

Nedavna ispitivanja javnog mnijenja smještaju Alternativu za Njemačku (AfD) na 29 posto na nacionalnoj razini, čineći je najjačom strankom u zemlji. Stranke vladajuće koalicije, CDU/CSU i SPD, zajedno osvajaju tek otprilike trećinu biračkog tijela. Sam CDU pao je na oko 21 posto, što je zapanjujući pad za stranku koja je neočekivano bila glavni stup njemačkog političkog poretka.

AfD nije uzrok njemačke političke krize

Značaj ovih izbora seže daleko izvan sudbine bilo koje pojedine stranke. Mogli bi obilježiti trenutak kada jedan dugotrajan politički prijelaz postane nemoguće ignorisati.

Promatrana iz te perspektive, AfD nije uzrok njemačke političke krize, već njen najvidljiviji simptom. Dublja priča je postupno urušavanje poslijeratnog političkog konsenzusa koji je godinama strukturirao njemačku politiku.

Kroz veći dio istorije Savezne Republike, politička se utakmica vrtjela oko dviju velikih „narodni stranaka“, CDU/CSU-a i SPD-a. Zajedno su redovno osvajale više od šezdeset posto glasova.

Vlade su se izmjenjivale između desnog i lijevog centra, dok su temeljne pretpostavke njemačke politike uglavnom ostajale netaknutima, bez obzira na to koja stranka bila na vlasti.

Danas te pretpostavke više ne uživaju istu odanost.

Podrška tradicionalnim vladajućim strankama postupno se erodirala. Izborna fragmentacija postala je pravilo, a ne iznimka. Sastavljanje koalicija s svakim izbornim ciklusom postaje sve teže.

Vlade često zavise o savezima stranaka čija je jedina jasna točka slaganja protivljenje zajedničkom rivalu.

Cijeli autorski tekst Filipa Gašpara pročitajte na portalu Fenix magazin.