Naime, Perica koga svi znaju kao Peša i njegovi sinovi, Petar i Aleksandar su spasili nebrojeno života od sigurne smrti u koju ih je povukla morska struja.

Pešo i njegovi sinovi Petar i Aleksandar iz jakih struja, kovitlaca i valova izvukli su stotine ljudi proteklih nekoliko decenija. Mnoge u momentima kada su sekunde mjerile liniju između života i vječnosti, nerijetko, ne hajući za činjenicu da i sami stavljaju glavu na milost i nemilost moru i nebu.

Kad jugo obrne duž ulcinjske rivijere, a talasi u neprekidnim redovima stanu da napadaju Veliku plažu i kupalište na Adi, ta egzotična slika po nepisanom pravilu izaziva turiste da se ogluše o crvene zastavice, koje s razlogom brane kupanje u takvim uslovima.

Pravovremena reakcija i pribranost spasilaca mnogima je sačuvala glavu iz ulcinjskih talasa. Naročito na ušću Bojane u more, gdje godinama već, srećom po turiste, postoji kućica Batrićevića čiji vlasnici slove za neformalne čuvare ušća, zimi i ljeti.

Perica Peśo i njegovi sinovi Petar i Aleksandar iz jakih struja, kovitlaca i valova izvukli su stotine ljudi proteklih nekoliko decenija. Mnoge u momentima kada su sekunde mjerile liniju između života i vječnosti, nerijetko, ne hajući za činjenicu da i sami stavljaju glavu na milost i nemilost moru i nebu.

Stari morski vuk

Svoju fotelju u restoranu ima najstariji Batrićević, Perica, kojeg na Bojani i šire znaju kao Peša ili Pešu. Iz nje ovaj morski vuk osmatra terasu restorana, drugu obalu rijeke i Adu, a krajičkom oka u dometu mu je zona ušća…

Njegovo višedecenijsko spasilačko iskustvo, poznavanje ćudi Bojane i mora, te izražen nerv da se nađu drugima u nevolji naslijedili su sinovi.

On je tu da ih savjetuje, a sama njegova pojava govori da je institucija u tom morskom svijetu.

Da je tako govori i anegdota o kojoj je mnogo puta pisano, a mediji i građani su očekivali nemoguće u drami čiji je akter bio najstariji Batrićević i njegov prijatelj Vlatko Knežević.

Ribarski tandem je bio na samom ulazu u Bojanu, sa povratka iz ribolova, kada im se pod naletom talasa barka prevrnula popodne, 6. novembra 2012. godine.

More ih je za tili čas odvuklo daleko od obale, a onda je krenula epska borba sa prirodom u kojoj su presudili iskustvo i pribranost.

– Protiv prirode se ne može. Jedino je moguće prepustiti se struji. Usput sam kanapom osigurao Vlatka i sebe, da nas talasi ne odvuku od barke. Sa plovila sam uspio da odšarafim motor i tako olakšam krmu. Mimo toga, sve je bilo u božjim rukama. Iscrpljene, nakon više sati provedenih u moru, morska struja nas je negdje sa pete, ili šeste milje na otvorenom, ponovo usmjerila ka obali. Završili smo u plićaku naspram plaže Kopakabana, u ravni crkve u Ćurkama – prisjeća se Perica novembarskog scenarija po kojem bi se, bez imalo pretjerivanja, mogao film snimiti.

Bila je to, ujedno, vrlo neobična situacija: cijeli grad je bio na nogama, mnogi znani i neznani uključeni u potragu.

Vladala je nevjerica – zar da more uzme čovjeka koji je toliko drugih spasio.

– Mnogi su nam te večeri govorili: Pešo se udaviti ne može. Sve može da se dogodi, ali to ne – priča njegov sin Petar.

I bilo je tako. Legendarni spasilac je izašao iz mora. Koju godinu kasnije, imao je tešku operaciju i više nije aktivan. Ali se odužio za dva druga života. Sada ima svoju poziciju, fotelju i harizmu pod čijim nadzorom i dalje traje porodična spasilačka tradicija Batrićevića.

I triatlonci se predali

Sreća i slučajnosti su sastavni dio spasilačke priče.

Tako je ljetos Aco Batrićević, dvoumeći se hoće li ribu čistiti ispred kućice ili u kuhinji, odlučio ipak da to bude vani. Dok je po rutini skidao krljušti, krajičkom oka je spazio vanrednu situaciju na pomolu – čovjek i dječak zašli su u zonu gdje se ne bi smjelo plivati.

– Okidač je bila lopta koju je ponijelo more. Dječak je krenuo za loptom, otac za njim i za tren oka oba su bila u opasnosti. Uspio sam da stignem u zadnji tren i čovjeka koji je već bio zanemoćao od borbe sa strujom, poguram da izađe na obalu – priča Aco.

I bilo je takvih situacija mnogo. Pomagali su i pomažu plivačima, neplivačima, među kojima je bilo i djece, starih i mladih, ali i momaka u punoj snazi, nekada i sportista.

– Najnevjerovatnije spašavanje dogodilo se prije nekoliko godina na drugom, velikom ušću, kada sam sa račve odlučio da obiđem puni krug oko Ade. Zatekao sam, ispostavilo se, poljske triatlonce, koji su bili na odmoru u Ulcinju, a satima su u graničnoj zoni plivali boreći se sa strujom i ostali bez imalo snage – ističe Aco, prenosi Blic.