Tri studentice iz Banjaluke, Iva (19), Magdalena(21) i Anđela (22) nedavno su učestvovale u avanturi života. Ove odvažne djevojke prijavile su se za učešće u veoma neobičnom izazovu, za koji je bila potrebna hrabrost, snalažljivost, komunikativnost i opšta psihofizička kondicija. Njihov zadatak bio je da za 7 dana stignu iz Milana do Berlina, bez novca, kartica i telefona. Jedina valuta koju su mogle ponuditi u zamjenu za prevoz, smještaj i hranu bile su limenke Red Bulla, koji je bio sponzor ovog izazova.

Pored hrabrih Banjalučanki, još jedan tim iz BiH je učestvovao u ovoj nesvakidašnjoj avanturi, među ukupno 200 timova iz 60 zemalja.
Sa Ivom, Magdalenom i Anđelom razgovarali smo o ovom iskustvu koje je testiralo njihove granice i njihovu sposobnost da se snađu u potpuno novim i nepoznatim situacijama. Kroz razgovor, otkrili smo njihovu glavnu motivaciju, poteškoće sa kojima su se suočavale i lekcije koje su iz svega naučile.

Koja je bila vaša glavna motivacija za učešće u ovakvom izazovu?

Sve tri imamo avanturistički duh, htjele smo da se oprobamo u nečemu novom i drugačijem, te da testiramo same sebe i pomjerimo svoje granice.

Kako ste se snalazile bez novca?

Zapravo veoma lako. Imali smo jako malen broj neprijatnih iskustava, ljudi su bili mnogo otvoreni i voljni da nam pomognu. Do sada nijedna nije osjetila toliku volju ljudi da pomognu drugome ne očekujući ništa zauzvrat.

Kako ste se snalazile za prevoz?

Prije početka takmičenja smatrale smo da će nam najteže biti naći prevoz. Restoranima i hotelima se uvijek može prodati reklama, medjutim fizičkom licu koje bi trebalo da nam kupi kartu ili ponudi prevoz reklama nije bitna. Pretežno smo se oslanjale na prevoz busom i vozom, te smo na stanicama prilazile ljudima i nakon objašnjenja takmičenja u kojem učestvujemo, pitale ih za karte. Samo jedan dan smo se odlučile na autostop i sa tim smo imale mnogo sreće i ni na jednoj lokaciji nismo čekale duže od 15 kinuta. Svakoj osobi smo prilazile nasmijane i pune dobre energije, sa skoro svima razmijenile kontakte i čak se i čule sa njima po završetku takmičenja. Kada vam neko pomogne u takvoj situaciji, automatski u njemu vidite prijatelja.

 Može li se danas preživjeti bez mobilnog telefona?

Nama je bilo iznenađujuće lako biti bez telefona, s tim da smo imale jedan zajednički telefon koji nam je služio da dokumentujemo sve. Prijalo nam je da budemo odvojene od svijeta i u potpunosti osjetimo čitavu avanturu. Jedina prepreka nam je bila nemogućnost korištenja Google Mapa, ali i sa tim smo nekako izašle na kraj.

Kako ste pronalazile hranu i smještaj tokom putovanja?

Olakšavajuća okolnost nam je bila ta što smo na skoro svakom checkpoint-u imali obezbijeđene obroke, nisu nas baš ostavili da gladujemo. Kada smo ipak morale same da se snađemo za hranu, obraćale smo se malim lokalima za koje smo mogle zaključiti da su porodični biznisi, umjesto velikim lancima hrane, i upoznale smo mnogo divnih ljudi koji su nam izašli u susret i pomogli nam. Što se smještaja tiče, prve dvije noći smo spavale u šatoru koji smo nosile sa sobom, jednu noć smo provele u parku a drugu na plaži. Nismo bile same, bile smo u društvu tima iz Srbije tako da smo se stvarno osjećale sigurno što vjerovatno ne bi bila situacija da smo bile same kao 3 cure. Nadalje, shvatile smo da je pametno da pokušavamo nalaziti karte za noćne buseve, jer se tako rješavamo dvije stvari u jednoj, sigurne smo, imamo gdje spavati, a i putujemo. U Parizu nam je jedna divna gospođa ponudila da prespavamo kod nje, i posljednju noć smo uspjele da si obezbijedimo sobu u hotelu.

Da li ste se osjećale bezbjedno i da li je bilo opasnih situacija?

Jedini trenutak kad sko se osjećale nesigurno se dogodio u Hamburgu, na autobuskoj stanici, u sred bijela dana. Prisistvovale smo dilovanju droge, policijskom pretresu i oštrenju noža nama iza leđa. Kada smo uspjele nabaviti karte sklonile smo se unutra i nismo se pomjerile do polaska busa.

Kakvo je bilo raspoloženje u ekipi, da li ste i u jednom trenutku pomišljale da odustanete? Šta vas je motivisalo da nastavite?

Bilo je situacija kada jedna od nas potone duhom. Bile smo u takvim okolnostima koje stvarno psihički testiraju osobu, međutim kada do toga dođe, druge dvije su bile tu da izvuku treću iz negative. Takve smo i u svakodnevnom životu i na to smo računale i prije polaska. Najveća motivacija nam je bila to da dokažemo prvenstveno same sebi, a onda i svim ljudima koji su nas pratili na putovanju da možemo uspjeti.

Šta vam je najteže padalo?

Fizički nam je bilo teško nositi ruksake od 20kg na ledjima svih 7 dana, a i održati osmijeh na licu i pozitivnost i u momentima kada nam nije bilo do toga.

 Imate li neku posebno dirljivu ili nezaboravnu anegdotu koju biste željele podijeliti?

Jedna od uspomena koja će zauvijek ostati sa nama se dogodila ispred Ajfelovog tornja u Parizu. Tek tada, na četvrti dan putovanja, su nam se slegle emocije i shvatile smo koliko smo ogromnu stvar učinile. U naletu suza radosnica i izliva osjećanja, ulični svirač koji je stajao pored nas je počeo pjevati našu pjesmu! (Backstreet Boys-I want it that way) Toliko smo glasno pjevale da nas je pjevač pozvao da pjevamo sa njim za mikrofonom, gdje smo mi frazu “pleši kao da te niko ne gleda” zamijenile sa “pjevaj kao da te niko ne gleda”( iako nas je gledalo i snimalo preko 100 ljudi).

Koje su najvažnije lekcije koje ste naučile iz ovog iskustva?

Najvažnija lekcija koju smo naučile na ovom putovanju neste da ne sudimo “knjizi po koricama”. Prvih par dana smo se ustručavale da prilazimo određenim ljudima jer smo smatrale da neće biti voljni da nam pomognu, međutim što je vrijeme više oticalo, to smo se i mi više opustile i počele prilaziti svakome koga uočimo, i dobijale smo pomoć na najneočekivanije načine. Osamostalile smo se, pomjerile svoje granice, naučile da ostanemo pozitivne i u najtežim okolnostima, izboriti se za ono što želimo i izdržati do cilja.

Kako vas je ovo putovanje promijenilo ili uticalo na vaše razmišljanje i pogled na svijet?

Nije nas puno promijenilo jer smo nas tri već same po sebi jako otvorene osobe i spremne na različite avanture, ali nam je proširilo vidike i otvorilo vrata ka novim mogućnostima, te uticalo na nas da sada jos vise želimo putovati, upoznavati strane kulture i usuditi se na različite izazove. Možemo reci da smo sada mnogo nestrpljive u iščekivanju sljedećih avantura i upoznavanja nepoznatog.

Šta biste savjetovale mladima koji razmišljaju o sličnim avanturama?

Usudite se izaći iz zone komfora i sigurnosti, probati stvari koje nisu uobičajene i proširite svoje poglede na svijet. Usuditi se je prvi korak za sve. Dobar tim, kombinacija hrabrosti i ludosti je dobitna taktika. Nikad ne znate šta će biti vaša avantura života!