U Bosni i Hercegovini većina mladih do 35 godine živi s roditeljima
Foto: Telegraph/Ilustracija
Živjeti sam, s cimerom, partnerom ili u nekoj drugoj kombinaciji u ekonomski sređenim zemljama sa visokim životnim standardom obično je stvar izbora. Međutim, u ekonomski siromašnim zemljama želja često nema značaj, budući da materijalne prilike određuju mogućnost samostalnog života. U Bosni i Hercegovini, oko 250.000 mladih do 35 godina živi s roditeljima. Razlog nije samo nezaposlenost, već i nedovoljna lična primanja koja otežavaju samostalno financiranje otplate kredita.
Isključimo li materijalni element izbora, karakter ličnosti također igra ključnu ulogu u odluci da li neko preferira živjeti sam ili u društvu. Mnogi ljudi dijele svoja iskustva o tome kako im je bilo živjeti samostalno ili u paru. Na platformama poput Quore, jedan korisnik je napisao: “Dok sam živjela sama, voljela sam svaku minutu svog života. Ustani kad hoću, idi u krevet kad hoću, radi šta hoću… Međutim, sada kada sam u braku, više volim biti s partnerom. Da se dogodi da ostanem sama, bila bih sasvim u redu da ponovo živim sama.”
Prema podacima iz Finske, oko 23% populacije živi samo, dok je u Njemačkoj taj postotak 25%. U Japanu i SAD-u, 24% i 22% stanovništva također žive sami. Nasuprot tome, u Kini je samo 8% ispitanika reklo da žive sami, dok većina preferira život u tročlanim domaćinstvima.
U BiH, više od 70% mladih živi s roditeljima. Istraživanje “Studija o mladima u BiH” pokazuje da 77,4% mladih živi u roditeljskom domu, a 35% priznaje da su finansije glavni razlog zašto ne žive sami. Zanimljivo je da svaka treća osoba želi živjeti samostalno.
Historijski gledano, uspon samačkog života počeo je u industrijaliziranim zemljama prije više od jednog vijeka, a ubrzan je 1950-ih godina. U bogatijim zemljama, poput Norveške i Švedske, jednočlana domaćinstva danas čine gotovo polovinu svih domaćinstava.
U razvijenim zemljama, kao što su Švicarska, Island i Njemačka, veći životni standard omogućava pojedincima da biraju način života.
Međutim, usamljenost predstavlja veliki problem; prema izvještaju Crvenog križa, svaki peti Finac povremeno doživljava usamljenost. Iako život sam pruža slobodu i mogućnost fokusiranja na vlastite interese, troškovi se ne dijele, a tehnološka rješenja ne mogu u potpunosti zamijeniti ljudsku interakciju.
Izbor da li ćemo živjeti sami ili u zajednici značajno je određen materijalnim okolnostima, ali i ličnim karakterom. U Bosni i Hercegovini, mnogi mladi su suočeni s izazovima koji ih prisiljavaju da ostanu s roditeljima, uprkos želji za samostalnim životom. Ova situacija naglašava važnost podrške mladima kako bi im se omogućilo ostvarenje njihovih ambicija i ciljeva.