Jedan od fudbalskih znalaca koji je prepoznatljiv po “rolanju” lopte mnogo puta je dao svoje viđenje cijele priče oko puta Crvene zvezde do evropskog trona. Bari, je kao i uvijek, posebna tema, a Prosinečki je ispričao na šta ga tačno asocira taj pojam.

– Kada se pomene Bari, meni ne dolazi ništa drugo sem Liga šampiona! To je najveći uspjeh Crvene zvezde, velika, istorijska utakmica, osvojili smo titulu koju na Balkanu ima još samo Steaua. Uspjeh koji se verovatno neće ponoviti, jer se sada nevjerovatno mnogo ulaže i teško da će iko imati ovakvu priliku kao mi – rekao je Prosinečki za klupski sajt.

Osvrnuo se popularni Rob” i na to zašto je prvi šutirao jedanaesterac u odlučujućoj penal seriji.

– Bio sam siguran da ću dati gol, baš kao i 1990. na Svjetskom prvenstvu. Tako je bilo i u Bariju, ali nije bilo lagano. Teški su to trenuci, naročito sa Zvezdom, gde si tako blizu, a možeš biti tako daleko. Jer penali su velika lutrija. Oni su promašili jedan penal, mi smo sve dali, a to nije bilo lako. Osvojiti Ligu šampiona je bilo nevjerovatno za sve nas, to nam je bila odskočna daska za sve dalje i odlazak u najveće klubove. Ljudi su prepoznali jednu veliku generaciju. Vježbali smo i penale, jer je Ljupko tu utakmicu napravio tako da dođe do toga da se igra 120 minuta i da se kroz izvođenje jedanaesteraca dođe do pobjednika, a to smo, na svu sreću, bili mi – rekao je Prosinečki.

U svojim pričama i anegdotama vezanim za 29. maj 1991. godine otkrio je i da čuvena priča kako je Ljupko Petrović pitao igrače da li žele da igraju lijepo, ili da uzmu trofej, nije baš takva.

– Nije nas pitao, to su ipak priče. On to nije pitao, već je sam sastavio da igramo tako. Ljupko je trener koji je prije dolaska u Zvezdu imao odlične rezultate i zato je došao u crveno-bijeli tabor. Sa tim rezultatima je stigao u najbolju generaciju Zvezde i uz njegove velike trenerske mogućnosti ekipa je došla do najvećih uspjeha.

Prosinečki je odmah po dolasku u Crvenu zvezdi postao ljubimac navijača i kreator igre koja je postala prepoznatljiva u Evropi. Zvezda je u njemu dobila svog mađioničara, a fantastični dribler je iz utakmice u utakmicu igrao sve bolje, redovno je “slušao” svoj dribling, ali ga je htio i gol.

– Poslije utakmice u Drezdenu osjetio sam moć ekipe i hrabro izjavio da ćemo biti prvaci Evrope i to bez poraza. Prije svakog treninga dolazili smo najmanje sat vremena ranije u svlačionicu. To je bio jedan od rituala. Što se driblinga tiče, sa njim i sa “rolanjem” na neki moj način sam se valjda i rodio. Često sam uvježbavao neke finesse, a interesantno je da nikada nisam igrao u gumenim kopačkama, uvijek sam nosio one sa šest krampona.

Mnogi ljubitelji fudbala i oni koji su pratili Crvenu zvezdu u pohodu na evropski tron smatraju da je pobjeda nad Bajernom u Minhenu bila kruna njegove generacije.

– Najbolji meč, s obzirom i na snagu protivnika, bio je onaj u Minhenu kada smo Bavarcima očitali lekciju iz modernog fudbala. Sjajno smo odigrali i protiv Glazgov Rendžersa. Golovi na putu ka osvajanju Evrope su mi ostali u najljepšem sećanju. Dva Grashopersu u Cirihu, Glazgov Rendžersu, Dinamu iz Drezdena u Beogradu.

U finalnoj utakmici, odluka je pala sa bijele tačke, a prije početka meča na papiru favoriti su bili fudbaleri iz Marseja.

– Kada je došlo do penala, svi smo preblijedili. Do tada nikada nisam promašio sa bijele tačke. U prvenstvu sam bio odrerđen da pucam jedanaesterce, pa je bilo normalno da šutiram prvi penal u prvoj seriji. Sa centra sam, bijel kao kreč, krenuo ka šesnaestercu i neprestano u sebi ponavljao “Samo da ga dam, samo da ga dam”. Osjećao sam veliku odgovornost, a onda mi je pao kamen sa srca. Jer, ostaje u istoriji zapisano da sam postigao gol, kao i da je iskusni Amoros jedini promašio sa bijele tačke i to prvi put u karijeri. To su ipak detalji koji će mi ostati vječno urezani u glavi – podvukao je Prosinečki.