Jednom riječju Istra, koja je nekada bila nezaobilazna destinacija brojnim generacijama jugoslovenskih srednjoškolaca koji su tamo odlazili na matursku ekskurziju, u potpunosti me je oduševila.

Najprije njena priroda, zatim arhitektura, a mikroklima je razlog zbog koje čovjek nema dilemu da li da se tamo ponovo vrati.

Da se ne lažemo, Istra je danas iz više razloga nedostižna većini potomaka ondašnjih Jugoslovena, ali to nije razlog da se u meni ne probudi putopisac koji će čitaoce motivisati da godišnji odmor provedu na nekoj od istarskih plaža.

Poreč 

Moja avantura u Istri započela je u Poreču, u koji sam se zaputila iz Zagreba, uvjerena da ću u ovoj za mene do tada nepoznatoj i neistraženoj regiji Hrvatske pronaći kvalitetan materijal za dobar scenario ili bar serijal reportaža.

U Poreču sam zavirila pod skoro svaki kamen, bezbroj puta prošetala njegovim ulicama, a jedna od njih me je odvela do Eufrazijeve bazilike i crkve čiji zvonik je na gotovo svim razglednicama. 

Kada smo kod razglednica, moram da kažem da me je prijatno iznenadila činjenica da turisti, najviše oni iz Njemačke, još šalju razglednice s ljetovanja rodbini i prijateljima, i da moderne tehnologije nisu prekinule tu tradiciju. 

Nego, da se vratimo na šetnju Porečom. Ulaznica u Eufrazijevu baziliku koštala me je deset evra, a da je taj novac bolje potrošiti na kratko putovanje u prošlost, a ne na sladoled ili piće u obližnjem restoranu, shvatila sam odmah po ulasku u nekadašnje  biskupske odaje u kojima se osim pukog razgledanja izloženih eksponata moglo nešto i naučiti jer su informacije bile nadohvat ruke ili bolje reći u visini očiju posmatrača.

Kroz prozore zdanja pruža se divan pogled na dvorište bazilike, a najljepši je onaj sa zvonika do kojeg se stiže strmim stepenicama i sa kojeg je Poreč kao na dlanu.

Ispod masivnih zvona sam se našla nekoliko minuta prije podneva, te sam sa još nekoliko turista tokom otkucavanja sata tačno u 12 časova i automatskog pokretanja zvona morala svoje uši zaštiti dlanovima jer tu količinu decibela nije bilo moguće izdržati. Iako je tokom moje posjete bio pakleno vruć dan, bila sam uporna da prođem kroz sve prostorije i na kraju uđem u crkvu koja je za posjetioce otvorena svaki dan osim nedjeljom, kada vjernici dolaze na misu.

Na izlasku iz crkve naišla sam na objavu predstojećih vjenčanja i otkrila da buduća nevjesta ima isto ime i prezime kao moja drugarica u Doboju, što mi je izmamilo osmijeh na lice.

Ulica Decumanus 
Ova žila kucavica starog dijela grada tokom turističke sezone živi punim plućima, a tokom zime, otkrili su mi starosjedioci, jedva da se dvije mačke mogu sresti da šetaju ulicom.

Bez obzira na to koliko puta boravili u starom dijelu grada u trgovačkoj ulici Decumanus, uvijek otkrijete nešto novo.

Tu su između ostalog i ostaci najstarije kuće u Poreču. Mene su privukli zanimljiva arhitektura, fasade sa brojnim ukrasima, uska prozorska okna, a onda mi se nametalo vječito pitanje ko je nekada živio u tim kućama, kako su provodili vrijeme, šta su jeli, pili, koja štiva su čitali, čiju namirisanu maramicu su u prošlim vijekovima pokušali da dohvate mladići kada ista "slučajno" padne iz ruke bogate nasljednice. 

Tu su danas, naravno, poslastičarnice, kafići, restorani, butici, kao i zanatske radnje u kojima možete iz prve ruke vidjeti kako se izrađuju interesantni predmeti.

Cijene su, ruku na srce, prilagođene zapadnim turistima, kojima, učinilo mi se, ništa nije toliko skupo da ne bi sebi isto priuštili.

Šetnju ovom ulicom, odnosno starim gradom preporučujem u ranim jutarnjim satima kada nema gužvi, jer čim se otvore radnje i turisti pohrle da nešto pazare, prolazak kamenom stazom postaje pravi izazov, a tokom večeri naoružajte se strpljenjem ukoliko niste ljubitelji glasnog animiranja gostiju, mimoilaženja sa roditeljima koji dozivaju djecu ili sa psima i njihovim vlasnicima koji ne čiste ono što ostave iza sebe. 

U Decumanus ulicu možete doći iz više pravaca, a ja sam najčešće stizala sa Trga oslobođenja, kojim dominira crkva posvećena Gospi od anđela. Na trgu se tokom ljetnih mjeseci održavaju koncerti.

Iz Decumanus ulice prolaskom kroz bočne uličice stiže se do rive, na kojoj će vas pokušati nagovoriti da kupite kartu za neki od izleta brodom, a pogled na more i ostrvo Svetog Nikole će vas natjerati da sjednete u prvi kafić i uživate u jutarnjoj kafi i nekoj slatkoj deliciji. 

Ostrvo Sveti Nikola 

Ostrvo se nalazi tek nekoliko stotina metara od grada. Za žitelje strogog centra Poreča (saznala sam to iz prve ruke) ostrvo Sveti Nikola je nekada bilo najbliže mjesto na kojem su se mogli osvježiti tokom ljeta, a danas je to luksuzna destinacija za bogatu klijentelu.

Na svakih sat vremena iz luke saobraća brod do ostrva koji prevozi turiste, a ono zbog čega sam zapravo željela da ga posjetim je dvorac koji sam sa pristojne daljine uočila.

Nakon petominutne vožnje i silaska na kopno otkrila sam da je to zapravo hotel do kojeg se dolazi kroz uređen park. Nisam bila sigurna da li je fotografisanje dozvoljeno, ali sam rizikovala i zabilježila sasvim pristojne kadrove.

Prošetala sam ostrvom koje je tog dana zbog oblaka koji su se nadvili bilo tiho, a onda bacila pogled na Poreč. Potom sam se u društvu nekoliko galebova zaputila do spruda i konstatovala da bih dobila napad panike u slučaju nevremena jer bih pomislila da bi ostrvo bilo potopljeno. Nakon sat vremena sam shvatila da je vrijeme da se vratim nazad.

Sajam antikviteta, starina i umjetnosti 

Svakog petka u Ulici Rade Končara u neposrednoj blizini rive održava se sajam antikviteta, starina i umjetnosti. Na štandovima se žargonski rečeno može naći sve od igle do lokomotive, nakit, predmeti koji su se nekada koristili u domaćinstvu, umjetničke slike, a meni nisu promakle dvije registarske tablice iz doba Jugoslavije, beogradska i pančevačka, zatim ikone i kandilo, potom zavidna zbirka značaka, automobila-igračaka...

Najduže sam se zadržala na štandu kolekcionara novčanica, kovanica i papirnatih, koji je bio veoma ljubazan i strpljivo mi je odgovarao na sva moja pitanja. Tako sam saznala da ovaj numizmatičar ima novčanice koje su se nekada koristile u zemljama na gotovo svim svjetskim kontinentima, a poslije dugo vremena sam pod prstima imala hiljadarke štampane u krnjoj Jugoslaviji za vrijeme najveće inflacije. 

Kolekcionar mi je otkrio da je novčanice koje su se nekada koristile u Republici Srpskoj Krajini kupio u Italiji, a u svojoj kolekciji ima i službenu valutu koja je bila u opticaju tokom ratnih devedesetih u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini. 

Plaže

Ovaj put svjesno sam izbjegla da napišem koji redak o plažama u Poreču jer ih ima bezbroj. Pošto sam pristalica aktivnog odmora, smatram da je puko cjelodnevno ležanje na plaži i izlaganje suncu ne bi li smo se komšijama i prijateljima pohvalili da smo bili na moru zapravo bacanje para i da treba uživati i u nekim drugim zadovoljstvima, otškrinuti vrata prošlosti, naučiti nešto novo, upoznati starosjedioce, poslušati njihove zanimljive priče i sa mora kući ponijeti još nešto osim magneta, opekotina i bronzanog tena.