Regija
15.04.2023.
10:43
Vaskršnja poslanica patrijarha Porfirija
Izvor: Sputnik
0
Foto: Sputnik / Lola Đorđević
Patrijarh srpski Porfije pozvao je u poslanici povodom Vaskrsa sve vjernike na radost zbog najvećeg hrišćanskog praznika ali naglasio da su arhijereji vjerni narod SPC čvrsto i nepromjenljivo na stanovištu da je otuđenje Kosova i Metohije od države Srbije, posredno ili neposredno, de facto ili de iure, neprihvatljivo.
Vaskršnju poslanicu prenosimo u cjelosti:
Radujemo se danas, draga duhovna djeco naša, radujemo se i proslavljamo Praznik nad praznicima, Vaskrsenje Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista iz mrtvih. Radujemo se i proslavljamo zato što smo, kao nekada žene mironosice, čuli reči anđela: „Ne plašite se!” Radujemo se i proslavljamo Vaskrsenje Gospoda Hrista jer nam više od osam stoljeća Bijeli anđeo sa freske u Mileševi Svetoga Save pokazuje na prazan grob i govori: „Ustade, nije ovdje!”
Radujemo se jer nas uprkos svim prilikama i neprilikama prate krupne i mirne raške oči Bijelog anđela – najljepše, najvoljenije i najslavnije freske stvorene u našem rodu – govoreći nam da Isus Nazarećanin, na krst Raspeti, ustade iz groba.
Radujemo se jer nas uprkos svim prilikama i neprilikama prate krupne i mirne raške oči Bijelog anđela – najljepše, najvoljenije i najslavnije freske stvorene u našem rodu – govoreći nam da Isus Nazarećanin, na krst Raspeti, ustade iz groba.
Radujemo se i proslavljamo Hristovo Vaskrsenje jer „Otac blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća i da kroz Njega izmiri sve sa Sobom…, i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima” (Kol 1, 19 – 20). Radujemo se i proslavljamo pobjedu nad pobjedama, jer se u Raspetome i Vaskrslome od ropstva smrti – kojoj se kroz grijeh pokorila – sastavlja, spasena, svekolika tvar! Radujemo se i proslavljamo Vaskrsenje Gospoda Hrista jer, čineći to, dobijamo zalog sopstvene pobjede nad okovima smrti i svijetu blagovestimo radost života!
To je, braćo i sestre, vjera Crkve Pravoslavne koju nam otkriva mileševski Bijeli anđeo, pokazujući nam prazan grob Hristov, uz poruku: „Ne plašite se!”
Bog je te riječi ohrabrenja govorio u najrazličitijim okolnostima pojedinačnih i narodnih iskušenja, raspjeća i nevolja. „Budite slobodni i hrabri, i ne bojte se i ne plašite se…, jer Gospod Bog tvoj ide s tobom, neće odstupiti od tebe, niti će te ostaviti”, govorio je Izrailju preko Mojsija (Ponz 31, 6). I ponovio je to Novom Izrailju kroz Jedinorodnoga Sina koji je čudesno, hodeći po talasima, prišao lađi sa apostolima i umirio uzburkano more: „Ne bojte se, ja sam, ne plašite se!” (Mk 6, 50). U najstrašnijem trenutku života jednog starešine jevrejske sinagoge, koji se zvao Jair i kome je kći umirala, Gospod Isus Hristos je, takođe, rekao: „Ne boj se! Samo vjeruj!” Jer, vjera koja prožima i osmišljava životni put, koja sokovima blagodatne snage hrani svekoliko ljudsko biće, uistinu može sve.
Bog je te riječi ohrabrenja govorio u najrazličitijim okolnostima pojedinačnih i narodnih iskušenja, raspjeća i nevolja. „Budite slobodni i hrabri, i ne bojte se i ne plašite se…, jer Gospod Bog tvoj ide s tobom, neće odstupiti od tebe, niti će te ostaviti”, govorio je Izrailju preko Mojsija (Ponz 31, 6). I ponovio je to Novom Izrailju kroz Jedinorodnoga Sina koji je čudesno, hodeći po talasima, prišao lađi sa apostolima i umirio uzburkano more: „Ne bojte se, ja sam, ne plašite se!” (Mk 6, 50). U najstrašnijem trenutku života jednog starešine jevrejske sinagoge, koji se zvao Jair i kome je kći umirala, Gospod Isus Hristos je, takođe, rekao: „Ne boj se! Samo vjeruj!” Jer, vjera koja prožima i osmišljava životni put, koja sokovima blagodatne snage hrani svekoliko ljudsko biće, uistinu može sve.
To nam najbolje pokazuje jevanđelska povijest o neiscrpnoj vjeri i povjerenju u Hrista četvorice ljudi koji su namijerili da učine sve što je njima bilo moguće kako bi Bog učinio ono što je ljudima nemoguće, tojest čudo, i iscjelio njihovog neverujućeg bolesnog prijatelja. Nikakva spoljašnja prepreka nije mogla da ih zaustavi u njihovoj namjeri da oduzetog prinesu Hristu (Mk 2, 1 – 5). Njihova je vjera bila tolika da su zbog nemogućnosti da Gospodu priđu od mnoštva svijeta okupljenog oko kuće u kojoj je On liječio ljude, bolesnika Hristu prinijeli razgradivši krov i spustivši ga. Svi ovi događaji potvrđuju snagu zajedničkog podviga, snagu molitve Crkve. Vjera nekoliko ljudi koji imaju povjerenje u Hrista jeste sila koja pomaže i onima slabašnima u vjeri, a ponekad i onima koji vjere nemaju. Upravo zbog snažne vjere u Njega, u Njegovu ljubav i konačni sud, Vaskrsli Gospod je bio i sa našim precima kada su padali i ponovo ustajali, kada su tugovali i radovali se, kada su seobama po svjetskim bespućima, raspinjani i uranjani u istorije drugih naroda.
Sjetimo se, draga djeco duhovna, biblijske povesti o Sodomu i Gomoru. Nasuprot pustinji oko Mrtvog mora, ti gradovi su u navodnjenoj i zelenoj jordanskoj dolini imali obličje rajskih staništa. Međutim, ta napredna i privlačna civilizacija bila je daleko od rajske. Žitelji ovih gradova bili su ogrezli u bestidan život, stran čovjekovoj bogolikosti i mrzak Bogu. Gospod je najavio da će uništiti ove gradove kako njihova močvara grijeha ne bi progutala ostale ljude. „Hoćeš pogubiti i pravednoga s nepravednim?” – vapio je pravedni praotac Avraam i Gospoda molio da ove gradove poštedi ako u njima nađe bar pedeset pravednika. Ali kada ni deset pravednih duša nije pronašao u njima, Gospod je Sodom i Gomor predao razorenju i propasti.
Biblijska istina o Sodomu i Gomoru važi i danas. Ekonomski i svaki drugi napredak je svakako važan za društva u kojima naš narod živi, ali je neuporedivo važnije duhovno zdravlje našeg naroda, ona snažna, saborna vjera u Gospoda Raspetoga i Vaskrsloga koja osmišljava naše svekoliko narodno biće. Od vjere u Vaskrsenje Hristovo i Jevanđelje Njegovo zavise naše životne vrijednosti, kultura, etos, identitet. Hristos je vjerom četvorice iscjelio onoga koji je usled grijeha bio duhovno i tjelesno paralizovan. Gospod bi spasao i Sodom i Gomor da je imao na koga da se osloni, da je bilo ljudi koji bi, poput one četvorice u Jevanđelju, bili spremni da snagom vjere i povjerenja u Hrista, snagom molitve, pomognu svom prijatelju. Ovim primjerima Vaskrsli Gospod nas kroz usta Crkve podsjeća da su naša životna pregnuća blagoslovena i plodotvorna samo ako su utemeljena na zajedničkoj vjeri i svemu što iz nje izvire, na molitvi i podvigu, na ljubavi i nadi. Samo onda kada je Hristos na prvom mjestu, sve će biti na svom mjestu. Bez toga su sva naša stremljenja uzaludna. „Ako Gospod (na temeljima vere) ne bude gradio dom, uzalud se muče koji ga grade; ako Gospod (na temeljima vjere) ne bude čuvao grad, uzalud ne spava stražar” (Ps 127, 1) – pjevao je car David. Znali su to i kroz istoriju svojim životima i stradanjima posvjedočili mnogi pravednici, razumijevši snagu vjere i stvarnost Božjeg prisustva u svijetu. Samo ukoliko imamo snažnu vjeru i molitvu, istinsko pokajanje i jevanđelske vrline, Bog će biti sa nama i imaće kome da pomogne, kako je govorio blaženopočivši patrijarh Pavle.
I kao što su nas snaga vjere i molitve naših pravednih predaka i otaca provele kroz tesnace istorije, tako je potrebno da i danas, u svim pregnućima, poslušamo glas Crkve, glas Gospodnji: ujedinimo i umnogostručimo molitve za mir, za očuvanje Kosova i Metohije u Srbiji, za očuvanje naših svetinja.
Ujedinimo i umnogostručimo svoje molitve za život u miru našeg naroda svuda, da se naša ili bilo čija stradanja ne ponove. Znajte da je molitva vjerujućeg naroda za mir, molitva Crkve za mir, jača od svakog oružja. Arhijereji i vjerni narod Srpske Pravoslavne Crkve, čije prvo ime jeste Pećka Patrijaršija, čvrsto i nepromjenljivo su na stanovištu da je otuđenje Kosova i Metohije od države Srbije, posredno ili neposredno, de facto ili de iure, neprihvatljivo. Molimo se Spasitelju i zalažemo za zajednički život, u međusobnom poštovanju i razumijevanju sa kosovsko-metohijskim Albancima, jer ako u našim dušama ima mjesta i za jedne i za druge, biće i na Kosovu i Metohiji mjesta za sve. Znamo i to da u našem narodu i danas ima dovoljno vjere, dovoljno molitve i pravednosti, da sačuva i nas i sve oko nas i u vremenima koja dolaze.
Sjetimo se, draga djeco duhovna, biblijske povesti o Sodomu i Gomoru. Nasuprot pustinji oko Mrtvog mora, ti gradovi su u navodnjenoj i zelenoj jordanskoj dolini imali obličje rajskih staništa. Međutim, ta napredna i privlačna civilizacija bila je daleko od rajske. Žitelji ovih gradova bili su ogrezli u bestidan život, stran čovjekovoj bogolikosti i mrzak Bogu. Gospod je najavio da će uništiti ove gradove kako njihova močvara grijeha ne bi progutala ostale ljude. „Hoćeš pogubiti i pravednoga s nepravednim?” – vapio je pravedni praotac Avraam i Gospoda molio da ove gradove poštedi ako u njima nađe bar pedeset pravednika. Ali kada ni deset pravednih duša nije pronašao u njima, Gospod je Sodom i Gomor predao razorenju i propasti.
Biblijska istina o Sodomu i Gomoru važi i danas. Ekonomski i svaki drugi napredak je svakako važan za društva u kojima naš narod živi, ali je neuporedivo važnije duhovno zdravlje našeg naroda, ona snažna, saborna vjera u Gospoda Raspetoga i Vaskrsloga koja osmišljava naše svekoliko narodno biće. Od vjere u Vaskrsenje Hristovo i Jevanđelje Njegovo zavise naše životne vrijednosti, kultura, etos, identitet. Hristos je vjerom četvorice iscjelio onoga koji je usled grijeha bio duhovno i tjelesno paralizovan. Gospod bi spasao i Sodom i Gomor da je imao na koga da se osloni, da je bilo ljudi koji bi, poput one četvorice u Jevanđelju, bili spremni da snagom vjere i povjerenja u Hrista, snagom molitve, pomognu svom prijatelju. Ovim primjerima Vaskrsli Gospod nas kroz usta Crkve podsjeća da su naša životna pregnuća blagoslovena i plodotvorna samo ako su utemeljena na zajedničkoj vjeri i svemu što iz nje izvire, na molitvi i podvigu, na ljubavi i nadi. Samo onda kada je Hristos na prvom mjestu, sve će biti na svom mjestu. Bez toga su sva naša stremljenja uzaludna. „Ako Gospod (na temeljima vere) ne bude gradio dom, uzalud se muče koji ga grade; ako Gospod (na temeljima vjere) ne bude čuvao grad, uzalud ne spava stražar” (Ps 127, 1) – pjevao je car David. Znali su to i kroz istoriju svojim životima i stradanjima posvjedočili mnogi pravednici, razumijevši snagu vjere i stvarnost Božjeg prisustva u svijetu. Samo ukoliko imamo snažnu vjeru i molitvu, istinsko pokajanje i jevanđelske vrline, Bog će biti sa nama i imaće kome da pomogne, kako je govorio blaženopočivši patrijarh Pavle.
I kao što su nas snaga vjere i molitve naših pravednih predaka i otaca provele kroz tesnace istorije, tako je potrebno da i danas, u svim pregnućima, poslušamo glas Crkve, glas Gospodnji: ujedinimo i umnogostručimo molitve za mir, za očuvanje Kosova i Metohije u Srbiji, za očuvanje naših svetinja.
Ujedinimo i umnogostručimo svoje molitve za život u miru našeg naroda svuda, da se naša ili bilo čija stradanja ne ponove. Znajte da je molitva vjerujućeg naroda za mir, molitva Crkve za mir, jača od svakog oružja. Arhijereji i vjerni narod Srpske Pravoslavne Crkve, čije prvo ime jeste Pećka Patrijaršija, čvrsto i nepromjenljivo su na stanovištu da je otuđenje Kosova i Metohije od države Srbije, posredno ili neposredno, de facto ili de iure, neprihvatljivo. Molimo se Spasitelju i zalažemo za zajednički život, u međusobnom poštovanju i razumijevanju sa kosovsko-metohijskim Albancima, jer ako u našim dušama ima mjesta i za jedne i za druge, biće i na Kosovu i Metohiji mjesta za sve. Znamo i to da u našem narodu i danas ima dovoljno vjere, dovoljno molitve i pravednosti, da sačuva i nas i sve oko nas i u vremenima koja dolaze.
Stoga danas mi, arhijereji Pećke i Beogradsko-karlovačke Patrijaršije, odnosno Srpske Pravoslavne Crkve, apelujemo da se napredak društva, a prije svega narodna prosveta i kultura, grade na jevanđelskim temeljima, na kojima su i nastale. Posebno pozivamo na očuvanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma na kojima je izgrađena srpska kultura. Apelujemo da se normira upotreba ćiriličnog pisma u javnom prostoru, kao i da se obustavi nasilje nad srpskim jezikom i ukinu odredbe zakonâ koji to nasilje nameću, naročito kroz protivustavni zakon koji nameće takozvani rodno osjetljivi jezik iza koga se krije borba protiv braka i porodice kao bogoustanovljenih svetinja i prirodnih oblika čovjekovog ličnog i sabornog života. Na jevanđelskim temeljima smo gradili i izgradili svoj način života, svoj etos, svoj sistem vrijednosti, u kome su brak i porodica, zasnovani na ljubavi prema Bogu i na međusobnoj ljubavi, pretpostavka sklada u životu naroda, društva i države.
Draga čeda Svetosavske Crkve, molimo se i za mir u Ukrajini, za prestanak stradanja i sukobljavanja jednoverne i jednokrvne braće, da neprijateljstvo i mržnju zamjene prijateljstvo i ljubav. Danas se Vaskrslom Gospodu posebno molimo za Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu, njenu jerarhiju i njen verni narod, koji su izloženi nepravdi, nasilju i progonu. Svi mi zajedno, i kada stradamo i kada se radujemo, draga braćo i sestre, nikada ne smijemo da zaboravimo činjenicu da je konačni odgovor i ključ života u Hristovim riječima: „Ovo sam vam kazao da u meni mir imate. U svijetu ćete imati žalost; ali ne bojte se, ja sam pobjedio svet” (Jn 16, 33). Stoga svi zajedno, sa anđelima, pojmo pjesmu pobjednu:
Hristos vaskrse iz mrtvih,
smrću smrt porazivši
i onima koji su u grobovima
život darovavši.
Srećan, čestit i blagosloven Praznik želimo svemu našem vernom narodu, svima koji čuju riječi Bijelog anđela: „Ne plašite se! Isusa tražite Nazarećanina, raspetoga. Ustade, nije ovdje”. Gdje god da se danas bilo ko od nas nalazi, pozdravljamo se pozdravom vječne radosti:
HRISTOS VASKRSE!