Selekcija Ivice Tucaka je u finalu bila bolja od Mađarske rezultatom 10:9 (3:3, 1:0, 4:4, 2:2). To je drugo zlato za Hrvatsku, a oba su osvojila kod kuće nakon trijumfa 2010. godine kada je oraganizator bio Zagreb.
Rasprodata "Spaladium arena" je svjedočila veoma uzbudljivom meču u kom je njihova selekcija naposlijetku slavila.
Igralo se gol za gol o čemu svjedoči podatak da je Hrvatska samo u dvije prilike imala više od gola prednosti i to samo na posjed ili dva.
Naturalizovani ruski vaterpolista je predvodio Hrvatsku na ovom meču. Otvorio ga je golom, nakon čega je uslijedio ekspresan odgovor protivnika. Zapravo, sve dionice su okončane nerješenim rezultatom, sem druge kada je jedini strijelac bio upravo Harkov.
Bolje su Hrvati koristili igrača više i iz tih situacija najčešće poentirali.
Gledali smo pravu rapsodiju u nastavku, kada je u trećoj dionici postignuto nekoliko prelijepih pogodaka na obje strane kojim se održavao egal. Prosto je šteta što je na kraju sve spalo na peterce.
Ne, utakmica nije zavšrena neriješeno nakon čega se pristupilo izvođenju penala, već je u finišu meča izvedeno čak četiri peterca. Smireniji su bili Hrvati, tačnije rođeni Splićanin Jerko Marinić Kragić koji je realizovao oba, dok je na suprotnoj strani između ta dva promašio Kristian Manherč.
Drugi je iskoristio Silard Janšil, ali je posle toga na satu ostalo samo pola minuta, te nije ostalo mnogo vremena. Preko cijelog terena je pokušao golman Soma Vogel i bio je to impresivan pokušaj, ali nedovoljan da se savlada maestralni Marko Bijač.