Iako nije crveno slovo, u narodu je dan svete Varvare poštovan i proslavlja ga mali broj srpskih porodica kao svoju krsnu slavu.

Njen kult je podjednako razvijen kako na Istoku tako i na Zapadu. Kod nas je sačuvan običaj, iako nepoznatog porijekla, da se danas kuva “varica” od raznih žitarica, koja se jede sljedećih dana. Takođe se “sije” žito, u plitak tanjir ili činijicu, koje će ozelenjeti do Božića.

To čine i rimokatolici. Na Zapadu se na njen dan stavlja u vodu grančica višnje ili trešnje, da bi procvjetala za praznik Rođenja Hristova.

U Republici Srpskoj Sveta Varvara obilježava se kao Dan rudara.

Sveta velikomučenica Varvara živjela je u četvrtom vijeku u Maloj Aziji i mučenički postradala radi vjere.

Rođena je u gradu Iliopolju misirskom u neznabožačkoj porodici prebogatog i znamenitog Dioskora. Varvara je bila izuzetno lijepa i mudra djevojka i otac je, u želji da je sačuva, zatvorio u kulu svoga dvorca okruženu bogatstvom, udobnostima i sluškinjama.

U toj usamljenosti Varvara je svojim blistavim umom dosegla do saznanja o Tvorcu i Gospodu iako je niko nije imao tome poučiti. Kada je jednom uspjela da pobjegne iz kule, Božjim promislom srela je neke hrišćanke od kojih je saznala ono što je i sama naslućivala.

Vratila se u kulu i u svom kupatilu prosjekla i treći prozor kao simbol Svete Trojice, a prstom, kao gvožđem izdubila krst u kamenom zidu, piše ATV.

Iz njene stope na podu kupatila proključao je izvor žive vode koja je liječila mnoge bolesti.

Kada je sve ovo saznao surovi otac, prijavio je kćerku načelniku Martijanu. Bacili su je u tamnicu i mučili je zajedno sa još jednom hrišćankom – Julijanijom.

Odsjekli su im grudi i za porugu vodili ih po gradu. Na kraju, Varvaru je zaklao rođeni otac, a Julijanu vojnici. Odmah potom, udario je grom u Cioskorovu kuću i ubio i njega i Martijana. Sveta Varvara skončala je 306. godine, a njene čudotvorne mošti nalaze se u Kijevu.

Sačuvan je običaj, iako nepoznatog porijekla, da se danas kuva “varica” od raznih žitarica, koja se jede sljedećih dana. Takođe se “sije” žito, u plitak tanjir ili činijicu, koje će ozelenjeti do Božića. To čine i rimokatolici.