Pjevač Toma Zdravković vodio je buran i zanimljiv život, a njegova supruga Gordana otkrila je svojevremeno manje poznate detalje o svom suprugu.

Nejverovatnom snagom volio je ljude, a supruga Gordana otkriva samo jedan od nekoliko slučajeva u kojima je to i pokazao.

– Volio je sve ljude. One koji su na položajima, rudare, prosjake, djecu, sve. Volio je narod. Za njega je svako bio osoba. Nije gledao ko je šta. Volio je ljude. Sjećam se da smo jedne godine bili u Aleksincu i naišla je treća smjena rudara. On je njih sve odveo u kafanu i proveo sa njima dva dana i dvije noći – iskrena je bila Gordana za Blic.

Priznala je da je uživala u braku sa njim, a da su imali samo male i sitne probleme koje su brzo rješavali.

Preminuo je 1991. godine, a njegova životna priča prepuna je alkohola, tuge i borbe.

Tomin otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro dece, najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, kćerku Mirjanu i najmlađeg nasljednika Novicu.

Odrastajući u nemaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači pa je već sa petnaest godina počeo da pjeva i odmah uvidio da je to njegov jedini izlaz. Oni koji su ga slušali, vrtjeli su glavom i tvrdili da tu ima nečega, iako im mršavi i neugledni Toma nikako nije ličio na budućeg pjevača. Ipak, on je svoje zanimanje vrlo ozbiljno shvatio i bio je rješen da krene u svijet, a prva stanica bio je Leskovac. Tu je sasvim slučajno, gladan i promrzao, 1956. godine upoznao pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu Radan, gdje je pjevala sa svojim orkestrom. Tamo je naučio da pjeva narodne, zabavne, starogradske pesme, francuske šansone i italijanske kancone, a u muzikantskim krugovima brzo se pročulo da u Leskovcu ima neki Toma. S takvom reputacijom uputio se u tuzlanski hotel Bristol gdje je pet godina iz večeri u veče punio salu. U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio u vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, koja mu je zadala mnogo jada.

– U ono vrijeme moj dobar prijatelj bio je Dragan Toković koji je pjevao u kafe-baru Terazije. Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči u nekom lokalu. Pošto je on već bio popularan i više nije htio da pjeva u Bezistanu, upoznao me je sa šefom bara, a on mi je ponudio da ga zamjenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema jer su tada u kafe-baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, a da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ta velika imena podsmijavala su mi se dok sam pjevao… Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primijetio da Slavica sjedi sa Zoranom i s njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao.

Pred cijelim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek poslije ponoći – prisjećao se kasnije Toma u jednom intervjuu i sa Slavicom krenuo u Novi Sad.

Ali, jedne večeri u zrenjaninskom hotelu Vojvodina upoznao je zgodnu crnku Olgicu. Zaboravivši na Slavicu, Toma ju je potpuno očaran upitao da se uda za njega i ona je pristala. Njihova kćerka Žaklina rođena je 22. novembra 1963. godine, na dan kada je ubijen predsjednik Džon Kenedi, po čijoj supruzi je i dobila ime.

Međutim, njegov prvi brak nije dugo potrajao jer su se poslije nekoliko mjeseci razveli u Osijeku. Nakon toga mijenjao je kafane, pjevao u novosadskom Putniku, beogradskoj Topčiderskoj noći i na Svetom Stefanu, gdje su ga dočekale loše vijesti.

– Jednog dana vraćajući se sa plaže, svratio sam do recepcije. Kažu: Imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao, ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji iz Pečenjevca, sela prema Leskovcu, nisu mogli da znaju gdje sam. Ja sam se od njih otkačio i išao od kafane do kafane, po celoj zemlji… Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom ljekaru u sarajevskoj bolnici. Lekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i želi da me vidi. To me je totalno šokiralo – evocirao je kasnije uspomene pjevač koji je po dolasku u Sarajevo želeo da ostane pored nje, ali nije mogao da dobije angažman. Morao je opet u Bristol i Tuzlu, gdje mu je nekoliko dana kasnije stigao telegram sa obaveštenjem da je Slavica umrla. Tako je nastala njegova možda najtužnija pjesma Buket belih ruža.

U međuvremenu, Zdravkovićeva kafanska karijera nastavila se angažmanom u niškom hotelu Park, odakle je prešao u beogradski Gradski podrum, gdje je tri godine pjevao svake večeri. Nepopravljivo sentimentalan, Toma je inspiraciju za pesme crpio iz ličnih iskustava, a izdavačka kuća Diskos ponudila mu je 1963. godine da snimi prvu ploču, bez ikakve reklame.

U Gradskom podrumu upoznao je Milicu s kojom se poslije nekoliko meseci venčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije mnogo pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo. Nakon što je na poziv Jugotona snimio ploču sa pjesmama Ciganka, Marta, Nikad neću da te zaboravim i Anđela, singl je ostvario zlatni tiraž, što mu je otvorilo sva do tada zatvorena vrata. Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić napisavši joj legendarnu pjesmu Šta će mi život.

– Silvana je insistirala da joj napišem pjesmu jer nije imala hit. A ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspješna. A šta da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tokom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sjećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, uvijek je bila depresivna i često je očajavala. Tako sam se jednog jutra probudio u hotelu Slavija sav bolestan posle nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran i nije mi bilo ni do čega, pa napišem pjesmu Šta će mi život. Nakon povratka sa turneje, krijući se malo od Silvane otišao sam u studio da snimim tu pesmu za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, zavapila je: Dado, molim te, ovo je pesma za mene, ti to moraš da mi daš… I na kraju dam joj tu pesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vreme izlaska ploče počne i televizijska serija Ljubav na seoski način.

Za vrlo kratko vrijeme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa – govorio je Toma koji se sa drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio u dnu čaše i za kockarskim stolom.

– Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu.

Radio sam u kafani, morao sam da komuniciram sa gostima i stalno bio u tom grotlu života. Postalo je navika da se sjedne sa prijateljima, popriča, popije i tu povratka nije bilo. Vremenom, sticale su se navike kad je reč o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pevača koji ima svoje ćefove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovjek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida – iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.

Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, pobegao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala da se vjenčaju kada su ga već otpisali kolege, prijatelji, čak i ljekari. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje se privremeno stabilizovalo.

Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, sa porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme Umoran sam od života, Prokleta nedelja i Danka brzo su našle put do publike.

– Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voljeli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negde, u svom posljednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lako – pričao je po povratku u domovinu.

Pjevao je u hotelu Šumadija i po kafanama na Ibarskoj magistrali. Februara 1982. u beogradskom Domu sindikata održao je svoj prvi solistički koncert posle 26 godina bavljenja muzikom i sa dna izbio na vrh. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sjedili najveći intelektualci i umjetnici tog vremena.

Iako ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni album Da l’ je moguće donio mu je još veću slavu.

– Nije u pitanju samo muzika… Ljudi znaju šta sam sve radio i proživio. Oni počinju da se identifikuju s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je dio onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ja sam ranije mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu da pjevam u kafani za trista starih hiljada.

Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim – priznao je Zdravković koga je u aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, poslije albuma Kafana je moja sudbina, bolest prikovala za postelju na VMA u Beogradu. Poslije sedamnaest godina borbe sa kancerom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine. Ali, legenda o najvećem jugoslovenskom boemu i čovjeku koji je opjevao svoje najtananije emocije i dalje živi, baš kao i njegove pjesme koje su postale evergrin hitovi.