Ti ustupci bi, sumnja se, mogli da znače i definitivno faktičko, mada ne i formalno, priznanje nezavisnog Kosova. To bi, ocjenjuje se, bila konačna izdaja Kosova i Metohije i aktuelna vlast Srbije bi u istoriju ušla kao izdajnik srpske istorije i srpskog naroda u cjelini. I to bi se, nažalost, moglo i desiti.

 

U takvom ambijentu primjetna je sve agresivnija kampanja Amerika kojoj Evropska unija služi kao instrument obmane da se na temelju takozvanog francusko-njemačkog plana sklopi pravno obavezujući Sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.

 

Sve je po već viđenom scenariju. Prvo se izazove orkestrirano nasilje i ovoga puta na srpskom sjeveru Kosova pa onda Srbi odgovore barikadama. To prate uznemirujuće izjave o mogućem ratu i onda u interesu "mira i stabilnosti" dolazi do pregovora i sporazuma. I, naravno, obmane javnosti u Srbiji, laži u kojima se traži da se prihvati izdaja radi mira. To budi sumnje da u projektu učestvuje i zvanični Beograd.

 

Posebno su zanimljive obmane poslije navodnog sporazuma sa međunarodnim snagama, KFOR, o uklanjanju srpskih barikada. To je u medijima u Beogradu predstavljeno kao pobjeda, ali u stvari ništa se nije promijenilo sem što su uklonjene barikade. Znači, poraz. Specijalne snage kosovske policije sa dugim cijevima i dalje ostaju na srpskom sjeveru, imaju devet baza.

 

U Beogradu se tvrdi da je tim sporazumom predviđeno da kosovske specijalne snage ne mogu da dođu bez saglasnosti lokalnih Srba. Ali, u saopštenju KFOR-a precizira se da takva saglasnost nije potrebna. O svemu, kao i ranije, odlučuje KFOR, a pristanak Srba je samo mogućnost, ali ne i obaveza. I tako je još od 2013. godine. Šta je onda novo? U daljim obmanama je plasiranje u javnosti da je uhapšeni bivši policajac Dejan Pantić pušten iz pritvora. Ali, on je samo prebačen u kućni pritvor i to do 9. januara. Druga dvojica su još u pritvoru u Prištini. Obmana do obmane.

 

Pa onda dramatični susret patrijarha Porfirija i predsjednika Vučića na kome je, kako su mediji javili, Vućić zatražio blagoslov za odbranu Kosova i Metohije.

 

Predsjednik Srbije na televiziji kaže "da su ga Srbi sa KiM poslušali i uklonili barikade, jer im je garantovao da će, ukoliko Albanci krenu na njih na sjeveru, moći da se suprotstave i postave granicu. Rekli su mi vjerujemo tebi, niko nas drugi u Srbiji ne interesuje ni iz tvoje ni iz drugih partija, ti nam garantuj da, ako krenu da nas love kao zečeve, mi ćemo da se suprotstavimo, postavićemo granicu i to je kraj."

 

Izgleda da je Kosovo kao najveći državni problem Srbije zaista privatni posao. Pa se nameće dilema, da li je Srbija pod pritiscima ili je riječ o ličnim ucjenama.

 

Zanimljivo je saopštenje Ministarstva spoljnih poslova Slovačke, zemlje koja nije priznala Kosovo, čija je skrivena poruka da će u slučaju da rukovodstvo Srbije prihvati "sporazum o normalizaciji odnosa sa Prištinom" to značiti da je Srbija priznala Kosovo i u ime članica Evropske unije i NATO-a koje to još nisu učinile. To je i poruka Zapada upućena preko Slovačke, iz koje dolazi i posrednik EU za kosovski dijalog Miroslav Lajčak. Sve to potvrđuje koliki je značaj takozvanog "sporazuma o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine", na čijem zaključivanju, na ovaj ili onaj način, toliko insistiraju Vašington i Berlin. Stvar se zamagljuje teorijama o Kosovu u Ujedinjenim nacijama. To je vještačka tema. Suština je da li će vlasti Srbije tim sporazumom pristati da se Kosovo u statusnom smislu tretira kao entitet ravnopravan sa Srbijom. To već samo po sebi znači da ga Beograd implicitno prihvata kao "nezavisnu državu".

 

Cijeli projekat vodi Amerika i njeni predstavnici su svjesni koliko je to nepopularna i štetna odluka. Zato po starom modelu idu korak po korak. Formalno nije priznanje, a suštinski jeste. U početku se neće to ni spominjati, a onda naknadnim tumačenjima to će biti opšteprihvaćeno. Amerikanci se takođe plaše pobune u Srbiji, a ne žele da izgube sadašnju proameričku vlast u Beogradu.

 

Politički hroničar Dragomir Anđelković, koji je, valjalo bi podsjetiti, dobro upućen u politiku samog vrha Srbije, smatra da je cilj Amerikanaca da, koristeći mit o EU, Beograd i Priština što prije potpišu načelni "sporazum o normalizaciji odnosa", koji bi obuhvatio, tek uz izvjesna dodatna preciziranja, sve što je do sada već dogovoreno (a dovoljno je sjetiti se samo onih ustupaka koje je Beograd učinio početkom novembra 2022. u Berlinu, kojima se u domenu ličnih dokumenata, diploma, kretanja radne snage, secesionistička pokrajina Kosovo stavlja u istini nivo sa državama regiona). To bi bilo dopunjeno još davanjem razrađene saglasnosti Srbije (okvirna je već data) da Kosovo - po modelu koji je važio za Srbiju i Crnu Goru dok su bile u državnoj zajednici - ide ka EU posebnim kolosijekom. To bi od strane Zapada, ukazuje Anđelković, ubrzo bilo protumačeno kao prihvatanje NATO integracija Kosova. A Španija, koja je ključna brana za tzv. evroatlantske integracije Kosova, zajedno sa Slovačkom i drugim članicama NATO-a koje ga nisu priznale, u prvom koraku bi prihvatila produbljivanje saradnje zapadne alijanse sa Prištinom. U drugom bi - tumačeći "sporazum o normalizaciji" kao de facto priznanje Kosova od strane Srbije, uprkos tome što se ne odnosi na mjesto Kosova u UN - u de jure vidu formalizovala svoje odnose sa prištinskom lažnom državom.

 

Tako bi Kosovo za EU i NATO u cjelini postalo "nezavisna država" i bile bi otvorene kapije za njegov ulazak u redove tih organizacija. Međunarodni "sporazum o normalizaciji odnosa sa Prištinom", bez obzira na finese u sadržaju, sam po sebi bi za Srbiju predstavljao potpisivanje kosovske kapitulacije.

 

Anđelković kaže da predsjednik Srbije to dobro zna i zato sada, kada je na korak do toga da ove 2023. prihvati po Srbiju katastrofalni kosovski rasplet, već neko vrijeme intenzivno povlači pripremne poteze kako bi to, kako se nada, prošlo sa što manje posljedica po njega. Narod se histerično plaši mogućim ratom, ali i ekonomskim teškoćama.

 

Da li će se predsjednik Srbije i odlučiti na konačnu izdaju Kosova, zavisi, ocjenjuje ovaj hroničar, od njegove procjene šta je po njega opasnije: sve jači lično - partijski pritisci Zapada na njega i njegovo okruženje ili reakcija Srbije. To ni on još ne zna, ali zna, kao što to znaju i u Madridu, Atini ili Bratislavi, da ono što žele Amerikanci zavisi od njega. U prevodu, politika prema Kosovu i Metohiji je privatni posao temeljen na ucjenama i ličnim kalkulacijama.

 

Anđelković primjećuje i da predsjedniku Srbije odjekuju riječi Abrahama Linkolna: "Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme." Zato raznim ispitivanjima javnosti pokušava da ustanovi - da li će veći dio Srbije prihvatiti da bude prevaren, a ako neće, da li će biti spreman da se aktivno suprotstavi prevari u vezi sa Kosovom. Od toga zavisi šta će uraditi."

 

Trebalo bi istovremeno upozoriti da tu nije kraj. Isti model obmane i zloupotrebe Beograda bi, po svemu sudeći, mogao biti primijenjen i na Republiku Srpsku.

 

 

 

 * * *

 

 

 

Nekako izgleda da Amerikanci namjeravaju da potpuno preuzmu kontrolu nad Srbijom. Primjetno je takođe da Amerika nikada u vladama Srbije nije imala toliko američkih klijenata kao što je to u ovoj, novoj vladi. Od predsjednice Vlade pa preko ministarke energetike do ministarke za nauku. Američki ambasador Kristofer Hil je čak građanima Srbije uputio i svoju poslanicu povodom Nove godine. Kao kolonijalni guverner.

 

U tom duhu su ovih dana ministar spoljnih poslova Ivica Dačić i ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji Hil potpisali Memorandum o razumijevanju između Stejt departmenta i Ministarstva spoljnih poslova Srbije.

 

Ministar Dačić je rekao da Srbija smatra da treba povećati intenzitet međusobnih kontakata sa SAD, a samim tim i posjeta, kako u Vašingtonu, tako i u Beogradu. Kada je riječ o Memorandumu, on tvrdi da će se na taj način uspostaviti saradnja između dva ministarstva kada je riječ o razmjeni zaposlenih (?). "Taj aranžman vidimo kao još jednu priliku za unapređenje bilaterlanih odnosa i bolje razumijevanje spoljnopolitičkih službi. Riječ je o privremenom raspoređivanju oficira za vezu našeg ministarstva u odgovarajuću direkciju Stejt departmenta", objasnio je Dačić.

 

Ambasador Hil izrazio je zadovoljstvo zbog uspostavljanja jednog oficira za vezu, pozicija za srpskog diplomatu koji bi radio u Stejt departmentu. "Mislimo da je ovo prava prilika da se naša ministarstva približe i da bolje upoznamo naše diplomate", rekao je Hil. On je, hvaleći aktuelnu Srbiju, sve doveo u vezu sa Ukrajinom.

 

To je do sada neviđen korak. Nisu dovoljne nevladine organizacije, nego se stvara američka mreža i u samom državnom aparatu, naravno, za pare Srbije.

 

Ne bi bilo zgoreg pomenuti i aktuelnu situaciju u Crnoj Gori. Tamo je voljom većine izabranih poslanika Skupštine trebalo da bude formirana nova vlada. Ali je američka ambasadorka Džudi Rajzing Rajnke rekla da ne treba da se formira vlada, navodno zbog spornih izmjena Zakona o predsjedniku. I vlada nije formirana.

 

Odgovornost, što je posebno zanimljivo, snose dvije partije u bliskoj vezi s aktuelnim Beogradom - Demokratski front i URA.

 

 * * *

 

Neprestano medijsko plasiranje laži o ratu u Ukrajini i stanju u Rusiji prati i razmatranje Evropske unije i Amerike kako bi 300 milijardi evra ruskih državnih para zamrznutih sankcijama u zapadnim bankama kao i zamrznutih oko 20 milijardi ruskih bogataša bilo konfiskovano, oteto i dato za obnovu Ukrajine. Ali, tu ima nekih problema. U raspravama u Njemačkoj ministarka inostranih poslova Analena Berbok zagovara da se sredstva oduzmu, zaplijene, bez obzira na zakone.

 

Američki Senat je već izglasao zakon kojim se dozvoljava zapljena imovine ruskih oligarha i pravnih lica u korist Ukrajine. Usvojeni zakon sada ide u Predstavnički dom.

 

Prema sadašnjim važećim zakonima Amerike i EU, taj novac se ne smije dirati i ne može biti korišten za bilo šta. Ali, kao i toliko puta do sada, Vašington i Brisel ne uvažavaju zakone. Gdje je blokirani novac Irana, još od 1979. godine, Libije, Avganistana ili Venecuele. I gdje je zlato drugih zemalja deponovano u Americi i Velikoj Britaniji.

 

Iako se ne poštuju, sada i Amerika i EU žele da promijene te zakone i legalizuju pljačku. I ko zna ko je sljedeći na redu, Kina ili Indija i svi koji imaju novac, a nisu dovoljno poslušni. Rusija je samo izgovor. Sve je to, međutim, još jedan korak u ekonomskom i političkom samoubistvu kolektivnog Zapada, jer će temeljno poljuljati povjerenje u zapadne banke i vlade.

 

Ali, Zapad ima ključni problem, jer ne zna gdje je sav ruski novac i sve priče o 300 milijardi evra su samo propaganda. Ni Amerika ni EU ne mogu da pronađu gdje su sve te pare.

 

Rusija se očigledno pripremala za sankcije. I to još od 2014, kada je počela da povlači novac i prodaje američke obveznice u njenom vlasništvu. Rusija je ostavila samo pet odsto svojih rezervi u Americi, 15 u Njemačkoj i osam odsto u Francuskoj. Sve drugo je na nekim drugim mjestima, a o tome nema podataka, jer banke nemaju centralnu evidenciju.